
Urbanizam
Da li znate šta je to advokatsko planiranje
Kao i investitorski urbanizam koji je porušio pola Srbije, i advokatsko planiranje deluje protiv gradova i njihovih stanovnika, samo sve po zakonu
Veliki prasak, animirani film, režija Piter Braungard;
Havoc, režija Geret Evans
U ravni zapleta, u Havocu imamo punu lepezu arhetipova i tropa koji reflektuju i sadašnji srpski trenutak – visceralno nasilje, teška korupcija, umreženost svih sa svima, beskrajna prvobitna akumulacija kapitala, medijske manipulacije teškog kalibra, klaustrofobičnost života u okruženju i, istovremeno, u očekivanju nekakve promene. Tu su entropija, opšti metež, teška sluđenost u svetu koji bi, tako se čini, lako morao da nestane u samo nekoliko trenutaka
Kada se razgrne teška magla krupnih reči, učenih sintagmi i neologizama, stvari bivaju poprilično jednostavne: umetnosti godi kada u sebi nosi radost dovoljno lakog i brzog prepoznavanja onoga što već smatramo suštinskim delom svog postojanja ili životnog iskustva. U svojoj dugoj istoriji popularna kultura, kao druželjubiva ispostava umetnosti višeg i prestižnijeg profila, dodatno je izbrusila i pojednostavila tu stranu artikulisanog i manje ili više prefinjenog stvaralaštava. Zbog toga nam verovatno najviše prijaju one priče, one rime, one slike u kojima, u visokom stepenu, možemo najpre da se prepoznamo, potom i ogledamo na nivou ličnih damara i ličnih iskustava, da bismo kasnije razaznali i kontekst u kome bitišemo i možda na neki način tom kontekstu i doprinosimo. Naravno, ima tu dosta proizvoljnih i duboko ličnih procena i doživljaja, kao i projekcija u čijem je komšiluku uvek sklisko učitavanje u koje smeštamo sopstvene potrebe. Tu je, najzad, i želja da nas ljudi makar i posredno razumeju.
VELIKI PRASAK
Sve to se da videti u živopisnom i nadahnutom američkom distopijskom mjuziklu O’dessa – dobrim delom snimanom i u susednoj Hrvatskoj – u kojem ključni negativac, medijski mogul sklon navodnim inovacijama i beskrajnjim i opsežnim medijskim manipulacijama, svoje toksično i destruktivno ludilo nameće kao jedinu društvenu normu opstanka. U poslednjih nekoliko sedmica slično se moglo uočiti i u novitetima koji stižu na striming-platforme ili u zvaničnu i punu bioskopsku distribuciju. Uz dve ograde – može biti da je tu, istini za volju, reč o još jednom primeru učitavanja sličnosti i analogija, dok na drugoj strani stoji da je popularna kultura oduvek posedovala i baštinila moć da bude i ostane refleksija društvenih trenja i zbivanja. Naravno, uz oslonac na duboko ukorenjene arhetipske zahvate i trope. Primenjeno, to izgleda ovako – na repertoare bioskopa u Srbiji pre nekoliko sedmica stigao je vrhunski animirani film čiji je naslov kod nas ekonomično skraćen u Veliki prasak, a koji je izvorno nazvan The Day The Earth Blew Up: A Looney Tunes Movie. Reč je o svojevrsnom ispadu, jer je Vorner braders nekakvom pogubnom kalkulantskom računicom odustao od plasmana ovog filma u medije, ističući pritom i hvaleći njegove kvalitete i zanatska dostignuća. Ovo je, zapravo, prvi pravi dugometražni film na “luni tjuns” teme. Za dalji tok ovog dvojnog filmskog prikaza valja reći da je Vorner braders u ovom filmu prepoznao sporotinjajuću, a i ipak i lako uočljivu subverzivnost, ali, ako ćemo pošteno, u pitanju je samo tek još jedna od sumanutih i nerezonskih odluka onih kojima je dato da ključne odluke donose. Ono što Veliki prasak čini izrazito podatnim za tezu artikulisanu u uvodnom delu ovoga teksta, jeste što u njemu sve pršti od (doduše) zašećerene subverzije koju pažljivi gledaoci umeju da opaze i detaljno isprate, bez obzira na to što je glavni tekst namenjen deci.
U zapletu pratimo Gicu Prasića i Patka Daču – koji ne samo da su oprečnih naravi nego su obojica nesposobni za praktičan život – kojima nepoznata ružičista tvar pada na krov i uništava im jedini dom koji imaju. Zbog toga dospevaju na uvek nezgodno tržište rada, i to, o sudbino kleta, baš u fabriku koja pravi šarene i mamiparne žvakaće gume. Na tu fabriku je, da stvar bude gora, oko bacio i destruktivni vanzemaljac-demijurg, koji ima ideju da kontrolom uma ionako nevažnih civila (i, naravno, potrošača) zavlada svetom po meri svojih uništilačkih poriva. Analogija s onim što nam se ovde i sada događa veoma je jasna, tim pre što narečeni demijurg pomoć i oslonac ima u zaluđenoj “struci” koja svoje znanje i svoja umeća radosno stavlja u službu onog ko misli smao na sopstvenu korist. Naravno, lakoća prepoznavanja ovde je zagarantovana upravo upotrebom učinkovitih narativnih i simboličkih arhetipova i tropa (na šta smo već skrenuli pažnju). Jedinu podršku u nevoljama koje su ih snašle Gica Prasić i Patak Dača proinalaze u skrajnutoj, neshvaćenoj i nepopravljivo buntovnoj naučnici zlatnog srca i krajnje čistih namera (!). Na ovom mestu bi možda trebalo napustiti analogije sa našom zbiljom i ovaj zbilja odličan film “svesti samo” na nivo kreativne, nadahnute, duhovite i zbilja smešne, poletne i šarenolike komedije, koja nimalo usiljeno prevazilazi generacijske razlike u ukusima i gledalačkim preferencijama.
HAVOC
Na drugom polu imamo nedavni Netfliksov novitet – kriminalistički hiperakcijaš nazvan kratko i ubojito Havoc (u prevodu – haos ili teška pometnja). Na početku valja biti i iskren i pošten: postoji nešto upadljivo derivativno u ovom najnovijem ostvarenju Gareta Evansa, reditelja filmova Raid (Racija) i Raid 2, vizionara na planu prikaza koreografisane filmske akcije, čak i ako ostavimo po strani spektakularnost, prenaglašen i razmetljiv akrobatski balet. Havoc je, ukupno uzev, dobar i efektan akcioni film, doduše okovan u prilično rabljene arhetipove i trope, posebno u registru kriminalističkog akcionog žanra: organ javnog reda i mira (policajac, dakle) nalazi se do guše uvaljan u korupciju i klijentelizam, ali ga i dalje nosi varljivi poriv da uradi nešto dobro, i to ne samo za sebe. Film je očigledno raspolagao raskošnim budžetom, a ako uzmemo u obzir da je sišao sa zahuktale pokretne trake Netfliksa, koji nudi brzopotezne i očekivano kratkoročne nadražaje, mora se reći da Havoc, uprkos derivativnosti, jeste dovoljno kvalitetno delo svog žanra i podžanra, te bi upravo bioskop bio “prirodno mesto” za gledanje.
U ravni zapleta imamo punu lepezu arhetipova i tropa koji reflektuju i sadašnji srpski trenutak – visceralno nasilje, teška korupcija, umreženost svih sa svima, beskrajna prvobitna akumulacija kapitala, medijske manipulacije teškog kalibra, klaustrofobičnost života u okruženju i, istovremeno, u očekivanju nekakve promene. Tu su entropija, opšti metež, teška sluđenost u svetu koji bi, tako se čini, lako morao da nestane u samo nekoliko trenutaka. Tom Hardi, glumac specifičnog fizikusa i nesvakidašnje ekspresivnosti, odličan je udarni eksponent priče koju (mora se priznati) znamo i u boljim izdanjima – pomenimo samo jedan biser i klasik B filma američkih devedesetih, Surova pravda (Extreme Justice) Marka L. Lestera. Hardi zbilja nosi bučnu priču od početka do kraja, uz utisak – što je uvek slučaj s filmovima Gareta Evansa – da gledalac naprosto jedva čeka da se pređe na eksplozivne i zadivljujuće hiperakcione epizode, pa se čini da je sve ostalo (u neku ruku porazni utisak) tek izgovor da se do tih tačaka i udarnih aduta dođe.
Na kraju, junaci Havoca, Gica Prasić i Patak Dača, pa onda i mi kao njihovi svedoci i nadzirači, svi zajedno stižemo do one tačke prepoznavanja do koga stiže, na primer, i pripovedač na samom početku vrsnog levičarskog i veoma borbenog romana Rađanje naše moći Viktora Serža: “Mogli smo da prepoznamo jedni druge po izgovoru određenih reči i po tome kako smo u svaki razgovor ubacivali neke idejne kovanice… Nije nas spajala nikakva organizacija, ali nikad niko nije imao više stvarne i iskrene solidarnosti od nekog bratstva boraca bez vođa, bez pravila i bez organizacionih veza.”
Kao i investitorski urbanizam koji je porušio pola Srbije, i advokatsko planiranje deluje protiv gradova i njihovih stanovnika, samo sve po zakonu
Zakon o udžbenicima predviđa da „Službeni glasnik“ i Zavod za udžbenike sarađuju na objavljivanju nacionalnih udžbenika. Da li je to najava njihovog spajanja o kome se priča više od dve godine
Ta Slavkina izjava da su muškarci jači fizički... Slavka bar s tim nikad nije imala problem – znala je da patosira momke koji joj dobacuju, ako smem da otkrijem porodične priče. Slavka u toj rečenici misli prvenstveno na uslove u sportu – ona se aktivno zalagala da se ženski fudbal profesionalizuje po uzoru na muški
Znam šta ste radili prošlog leta,
scenario i režija Dženifer Kejtin Robinson
Istraživanje NSPM: Većina Srbije protiv Vučićevog režima (1)
Najgore je iza nas Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve