
Nagrade
Pulski festival: Filmovi iz Srbije osvojili šest nagrada
Filmovi srpskih autora „Kako je ovde tako zeleno“, „Među bogovima“ i „78 dana“ dobili su šest nagrada na upravo završenom Filmskom festivalu u Puli
Veliki prasak, animirani film, režija Piter Braungard;
Havoc, režija Geret Evans
U ravni zapleta, u Havocu imamo punu lepezu arhetipova i tropa koji reflektuju i sadašnji srpski trenutak – visceralno nasilje, teška korupcija, umreženost svih sa svima, beskrajna prvobitna akumulacija kapitala, medijske manipulacije teškog kalibra, klaustrofobičnost života u okruženju i, istovremeno, u očekivanju nekakve promene. Tu su entropija, opšti metež, teška sluđenost u svetu koji bi, tako se čini, lako morao da nestane u samo nekoliko trenutaka
Kada se razgrne teška magla krupnih reči, učenih sintagmi i neologizama, stvari bivaju poprilično jednostavne: umetnosti godi kada u sebi nosi radost dovoljno lakog i brzog prepoznavanja onoga što već smatramo suštinskim delom svog postojanja ili životnog iskustva. U svojoj dugoj istoriji popularna kultura, kao druželjubiva ispostava umetnosti višeg i prestižnijeg profila, dodatno je izbrusila i pojednostavila tu stranu artikulisanog i manje ili više prefinjenog stvaralaštava. Zbog toga nam verovatno najviše prijaju one priče, one rime, one slike u kojima, u visokom stepenu, možemo najpre da se prepoznamo, potom i ogledamo na nivou ličnih damara i ličnih iskustava, da bismo kasnije razaznali i kontekst u kome bitišemo i možda na neki način tom kontekstu i doprinosimo. Naravno, ima tu dosta proizvoljnih i duboko ličnih procena i doživljaja, kao i projekcija u čijem je komšiluku uvek sklisko učitavanje u koje smeštamo sopstvene potrebe. Tu je, najzad, i želja da nas ljudi makar i posredno razumeju.
VELIKI PRASAK
Sve to se da videti u živopisnom i nadahnutom američkom distopijskom mjuziklu O’dessa – dobrim delom snimanom i u susednoj Hrvatskoj – u kojem ključni negativac, medijski mogul sklon navodnim inovacijama i beskrajnjim i opsežnim medijskim manipulacijama, svoje toksično i destruktivno ludilo nameće kao jedinu društvenu normu opstanka. U poslednjih nekoliko sedmica slično se moglo uočiti i u novitetima koji stižu na striming-platforme ili u zvaničnu i punu bioskopsku distribuciju. Uz dve ograde – može biti da je tu, istini za volju, reč o još jednom primeru učitavanja sličnosti i analogija, dok na drugoj strani stoji da je popularna kultura oduvek posedovala i baštinila moć da bude i ostane refleksija društvenih trenja i zbivanja. Naravno, uz oslonac na duboko ukorenjene arhetipske zahvate i trope. Primenjeno, to izgleda ovako – na repertoare bioskopa u Srbiji pre nekoliko sedmica stigao je vrhunski animirani film čiji je naslov kod nas ekonomično skraćen u Veliki prasak, a koji je izvorno nazvan The Day The Earth Blew Up: A Looney Tunes Movie. Reč je o svojevrsnom ispadu, jer je Vorner braders nekakvom pogubnom kalkulantskom računicom odustao od plasmana ovog filma u medije, ističući pritom i hvaleći njegove kvalitete i zanatska dostignuća. Ovo je, zapravo, prvi pravi dugometražni film na “luni tjuns” teme. Za dalji tok ovog dvojnog filmskog prikaza valja reći da je Vorner braders u ovom filmu prepoznao sporotinjajuću, a i ipak i lako uočljivu subverzivnost, ali, ako ćemo pošteno, u pitanju je samo tek još jedna od sumanutih i nerezonskih odluka onih kojima je dato da ključne odluke donose. Ono što Veliki prasak čini izrazito podatnim za tezu artikulisanu u uvodnom delu ovoga teksta, jeste što u njemu sve pršti od (doduše) zašećerene subverzije koju pažljivi gledaoci umeju da opaze i detaljno isprate, bez obzira na to što je glavni tekst namenjen deci.
U zapletu pratimo Gicu Prasića i Patka Daču – koji ne samo da su oprečnih naravi nego su obojica nesposobni za praktičan život – kojima nepoznata ružičista tvar pada na krov i uništava im jedini dom koji imaju. Zbog toga dospevaju na uvek nezgodno tržište rada, i to, o sudbino kleta, baš u fabriku koja pravi šarene i mamiparne žvakaće gume. Na tu fabriku je, da stvar bude gora, oko bacio i destruktivni vanzemaljac-demijurg, koji ima ideju da kontrolom uma ionako nevažnih civila (i, naravno, potrošača) zavlada svetom po meri svojih uništilačkih poriva. Analogija s onim što nam se ovde i sada događa veoma je jasna, tim pre što narečeni demijurg pomoć i oslonac ima u zaluđenoj “struci” koja svoje znanje i svoja umeća radosno stavlja u službu onog ko misli smao na sopstvenu korist. Naravno, lakoća prepoznavanja ovde je zagarantovana upravo upotrebom učinkovitih narativnih i simboličkih arhetipova i tropa (na šta smo već skrenuli pažnju). Jedinu podršku u nevoljama koje su ih snašle Gica Prasić i Patak Dača proinalaze u skrajnutoj, neshvaćenoj i nepopravljivo buntovnoj naučnici zlatnog srca i krajnje čistih namera (!). Na ovom mestu bi možda trebalo napustiti analogije sa našom zbiljom i ovaj zbilja odličan film “svesti samo” na nivo kreativne, nadahnute, duhovite i zbilja smešne, poletne i šarenolike komedije, koja nimalo usiljeno prevazilazi generacijske razlike u ukusima i gledalačkim preferencijama.
HAVOC
Na drugom polu imamo nedavni Netfliksov novitet – kriminalistički hiperakcijaš nazvan kratko i ubojito Havoc (u prevodu – haos ili teška pometnja). Na početku valja biti i iskren i pošten: postoji nešto upadljivo derivativno u ovom najnovijem ostvarenju Gareta Evansa, reditelja filmova Raid (Racija) i Raid 2, vizionara na planu prikaza koreografisane filmske akcije, čak i ako ostavimo po strani spektakularnost, prenaglašen i razmetljiv akrobatski balet. Havoc je, ukupno uzev, dobar i efektan akcioni film, doduše okovan u prilično rabljene arhetipove i trope, posebno u registru kriminalističkog akcionog žanra: organ javnog reda i mira (policajac, dakle) nalazi se do guše uvaljan u korupciju i klijentelizam, ali ga i dalje nosi varljivi poriv da uradi nešto dobro, i to ne samo za sebe. Film je očigledno raspolagao raskošnim budžetom, a ako uzmemo u obzir da je sišao sa zahuktale pokretne trake Netfliksa, koji nudi brzopotezne i očekivano kratkoročne nadražaje, mora se reći da Havoc, uprkos derivativnosti, jeste dovoljno kvalitetno delo svog žanra i podžanra, te bi upravo bioskop bio “prirodno mesto” za gledanje.
U ravni zapleta imamo punu lepezu arhetipova i tropa koji reflektuju i sadašnji srpski trenutak – visceralno nasilje, teška korupcija, umreženost svih sa svima, beskrajna prvobitna akumulacija kapitala, medijske manipulacije teškog kalibra, klaustrofobičnost života u okruženju i, istovremeno, u očekivanju nekakve promene. Tu su entropija, opšti metež, teška sluđenost u svetu koji bi, tako se čini, lako morao da nestane u samo nekoliko trenutaka. Tom Hardi, glumac specifičnog fizikusa i nesvakidašnje ekspresivnosti, odličan je udarni eksponent priče koju (mora se priznati) znamo i u boljim izdanjima – pomenimo samo jedan biser i klasik B filma američkih devedesetih, Surova pravda (Extreme Justice) Marka L. Lestera. Hardi zbilja nosi bučnu priču od početka do kraja, uz utisak – što je uvek slučaj s filmovima Gareta Evansa – da gledalac naprosto jedva čeka da se pređe na eksplozivne i zadivljujuće hiperakcione epizode, pa se čini da je sve ostalo (u neku ruku porazni utisak) tek izgovor da se do tih tačaka i udarnih aduta dođe.
Na kraju, junaci Havoca, Gica Prasić i Patak Dača, pa onda i mi kao njihovi svedoci i nadzirači, svi zajedno stižemo do one tačke prepoznavanja do koga stiže, na primer, i pripovedač na samom početku vrsnog levičarskog i veoma borbenog romana Rađanje naše moći Viktora Serža: “Mogli smo da prepoznamo jedni druge po izgovoru određenih reči i po tome kako smo u svaki razgovor ubacivali neke idejne kovanice… Nije nas spajala nikakva organizacija, ali nikad niko nije imao više stvarne i iskrene solidarnosti od nekog bratstva boraca bez vođa, bez pravila i bez organizacionih veza.”
Filmovi srpskih autora „Kako je ovde tako zeleno“, „Među bogovima“ i „78 dana“ dobili su šest nagrada na upravo završenom Filmskom festivalu u Puli
Najnovije promene na čelu Narodne biblioteke Srbije, Narodnog pozorišta, Beogradskog sajma i NIS-a ukazuju da SNS hoće da čvrsto zavlada srpskim ustanovama
Uprkos vidljivom naporu da makar koliko uozbilji stvar, Džejms Gan ne odoleva nepotrebnom i usiljenom podsećanju na značaj ljudske dobrote, uvek i svugde, pa ubacuje reference na izraelsko-palestinski sukob, ali ga smešta u postjugoslovenski kontekst, te jedan od zlikovaca govori ekavicom i slepi je sledbenik zapadnog krupnog kapitala. Upravo taj momenat u priču vraća infantilizaciju na velika vrata
Iako ostaje veran poetici fragmenta, u romanu Samoubistvo Leve je bliži klasičnijem proznom govoru. Ispripovedan u drugom licu, kao obraćanje mrtvom prijatelju, ovaj roman suočava s temeljnim fenomenima ljudskog postojanja: doživljaj sveta i čovekovo mesto u njemu, potomstvo i smisao porodice, savremena umetnost, moderna država, politika itd. Priča, svakako uslovljena temom, ispripovedana je u blago povišenom tonalitetu moderne, tamne patetike, a opet i sa izvesnom vedrinom, koju nameće okolnost da se najvažniji događaj u priči, rasplet dakle, desio već na početku
Lusi podseća na upečatljive i samosvojne ženske likove francuskog novog talasa koji nikome ne polažu računa za svoje odluke, makar bile pogrešne ili pogubne. Lusi je sloboda sama, sloboda koja neprekidno izmiče. Čas je ima, čas je nema. Čas je pričljiva i lepršava, čas kapriciozna i ćutljiva
Ekskluzivno: Istraživanje Slobodana G. Markovića i Miloša Bešića o stavovima beogradskih studenata u plenumu
Šta sve nismo znali o njima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve