img
Loader
Beograd, 24°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Knjige

Kultura oka

22. новембар 2012, 01:36 Ivan Milenković
POZDRAV IZ FRANCUSKE: Razglednica iz Pariza iz dvadesetih godina prošlog veka
Copied

Knjiga Vladimira Gvozdena Srpska putopisna kultura 1914–1940 je vanserijski teorijski rad besprekorne akademske forme, a pre svega pametan, uzbudljiv i duhovit tekst

Od prve rečenice (o drugoj i da ne govorimo) knjiga Vladimira Gvozdena Srpska putopisna kultura 1914–1940 (Službeni glasnik, Beograd 2011) uvlači nas u jezički vrtlog koji prave dve suprotstavljene struje – putopis i govor o putopisu. Bez pripreme i otužnih akademskih nagovora na intelektualni koitus – „možda jesam nepodnošljivo dosadan, ali sam, u stvari, izrazito potentan“, u šta ćemo se i sami uveriti samo ako pokažemo malo strpljenja i sklonimo rajski list sa njegove snage, kao da će nas čitanju privući autorovo visokoakademsko mišljenje o sebi samom a ne njegov jezik, njegove ideje, njegova strast (ako ih ima, to jest) – za razliku, dakle, od takvih tipova i tipkinja, Gvozden udara odmah: književnost nije data, ona nije činjenica već učinak nesporazuma, ona nije puka zabava već mesto susreta sa svetom, goruća materijalnost a ne vampirski ispijena duhovnost, ona ne samo da nije, nasuprot predrasudi o čistoti umetnosti, izvan politike, već je na delu uvek nekakva politika književnosti, neka borba za prisutnost. U putopisu kao rubnoj oblasti književnosti, nesporazum, susret i politika, a naročito njegova materijalnost, izoštreni su u tolikoj meri da se ovaj književni žanr nudi kao sirovi materijal s jedne i, istovremeno, tanana književna pređa s druge strane, kao carstvo nestabilnih znakova koji jednovremeno obitavaju u istoriografskom, književnom i filozofskom interpretativnom polju. Da bi pristupio putopisu, da bi iz građe koja se smešta u period između 1914. i 1940. ispreo niti koje nam i danas mogu reći nešto o nama samima, a da to ne bude tradicionalističko poklonjenje mitu, Gvozden sklapa pojmovne proteze – hronotop, na primer, jedinstvo vremena (hronos) i mesta (topos) – koje mu pomažu da proizvede vanserijski teorijski rad besprekorne akademske forme, a pre svega pametan, uzbudljiv i duhovit tekst.

Putopisna aktivnost Srbalja u rečenom periodu izrazito je živa(hna). Ne samo da se kao putopisci pojavljuju najslavnija imena književnosti toga doba, od Andrića, Crnjanskog i Isidore Sekulić, preko Drainca, Vinavera i Jelene Dimitrijević, do Dučića, Predraga Milojevića i manje poznatih, a dragocenih likova poput Olge Palić, ili Staniše Stanišića, već se recepcija putopisâ, njihovo mesto u književnosti, njihov uticaj, sporovi do kojih dovode – računajući i neizaobilaznog Skerlića koji je, kao što je poznato, imao mišljenje o svemu – pokazuju kao prvorazredna književno-teorijska građa. Da bi ovladao velikim materijalom Gvozden pravi nekoliko klasifikacija od kojih je posebno zanimljivo nabrajanje zemalja i gradova koji su, zbog nečeg – a autor objašnjava zbog čega – bili glavna odredišta putopisaca. U silovitom jezičkom ritmu u kojem se, poput različitih segmenata džez kompozicije, smenjuju citati iz putopisa, objašnjenja, komentari i teorijske deonice, Gvozden nas vodi kroz putopisnu Italiju u kojoj se „ređe posmatraju savremene prilike, a mnogo češće istorijski spomenici“ (str. 55), ali iz koje će, takođe, Crnjanski da nam donese izveštaj o muškoj prostituciji. Potom nas vodi kroz uzavreli, zahuktali i fascinantni Pariz koji se doživljava, otprilike, kao prestonica sveta i prema kome čak ni mrzovoljni Crnjanski neće da ostane ravnodušan (iako se trudi). Doduše, Crnjanski nas, nasuprot namrgođenosti na Pariz i na užasavanje tradicionalistički nastrojenog Marka Cara – izveštava kako je u Bretanji jeo „male modre pužiće“ (str. 12). Nezaobilazno odredište putopisaca je i Nemačka, sa posebnim osvrtom na Berlin, a iz Minhena piše fascinirani Staniša Stanišić 1925. godine: „U dvorani hotelskoj, koja je uvek puna sveta, načinjene su mehaničke naprave u koje ubacite 10 pfeninga i dobijete porciju jela, šunke, rakova, pečuraka, testa, sladoleda; za drugih 10 pfeninga imate piva koje se samo toči u čaše, a za trećih 10 pfeninga raznih vina i likera. To sve ide samo od sebe i vi birate šta hoćete, uzmete i lepo sednete za sto. Tu čovek vrlo jeftino može obedovati i piti“ (str. 142). Isidora Sekulić će, s druge strane, posle svojih Pisama iz Norveške da natrči na poslovično nadrndanog Skerlića koji će, budući da mu je briga za rod serbski bila veća negoli nada, da primeti kako je tim modernim „skandinavstvujušćima (…) led u srcu, magla u glavi, a mrtva fraza na usnama“ (str. 68). Putopisci pohode umorni i poraženi Beč, alpske oblasti, Španiju kao neotkrivenu i privlačnu terra incognita, snoliku Grčku i ponešto daleku Englesku, kao i, u nešto manjoj meri, Rusiju i Ameriku iz koje Jelena Dimitrijević piše: „Amerikanci ne zovu Nju-Jork prestonicom sveta zbog njegove veličine niti zbog njegovih ludo velikih kuća, pa ni zbog njegove čudnovatosti u linijama. Ne. Oni ga zovu prestonicom sveta zbog njegovog Uol-Strita, gde se ‘prave’ dolari, i koji će, sudeći po onome koliko se prave i kakvim se tempom prave, kao i u kakvo se doba prave – za najkraće vreme osvojiti svet“ (str. 81). Tu su i putopisi iz Afrike (Rastko Petrović), s Bliskog Istoka, čak i Kine iz koje nas Milorad Rajčević, 1930, izveštava da je „petnaest dana proveo putujući na slonu od Bankoka do Pekinga“.

Gvozden ne popušta pred bogatstvom motiva i ne odustaje od strpljivog ređanja šta je potrebno za putopis, u kojoj meri je on pouzdan, šta određuje stajnu tačku putopisca, u kojoj meri putopisci u putopis unose ono što su u zemlju koju pohode poneli sa sobom, šta određuje izbor tema… I dok se, pronalazeći sjajne detalje iz putopisa, očigledno zabavlja koliko se zabavlja i čitalac njegove knjige, Gvozden neprestano propituju metodu, teorijske proteze o koje se oslanja njegova konstrukcija, prati sukob modernista i tradicionalista, drži na oku poetičke izvore putopisaca. Na tim mestima on pokazuje upravo izvanrednu teorijsku okretnost odbijajući, recimo, da putopis prepusti nefikcionalnom izrazu, već ga, uz pomoć Altisera, razume kao stvar materijalnosti, ili ga shvata kao trag, kao konstrukciju, jer, kako piše Cvetan Todorov, „jedino što se sigurno može reći jeste da putovanje proizvodi tekstove, i da tekstovi proizvode putovanje“ (str. 29). Drugim rečima, Gvozdenu ne pada na pamet da se upušta u besplodna istraživanja verodostojnosti putopisa, u to da li i u kojoj meri putopiščev izraz odgovara nekakvoj stvarnosti koja mu, po neispitanoj pretpostavci, prethodi, već se, tome nasuprot, kao plodan čitač Mišela Fukoa, Rolana Barta, ili Deana Dude (između ostalih), okreće samome tekstu, poretku diskursa, kulturi oka. Jer, istina mesta o kojem putopisac piše nalazi se u njegovom jeziku, u njegovom izrazu, u njegovom oku, kao i ono što je nama danas bitno. A bitno je znati da „pisanje, kao što srećom biva, podriva na trenutke samo sebe“ (str. 95), te da su žestoke rasprave i žestoki sporovi povodom putopisa, u kojima su učestvovali gotovo svi koji su nešto značili na književnoj sceni toga doba, bili pokazatelj ne samo ideološki sukobljenih pozicija – modernisti protiv tradicionalista, prštalo je na sve strane! – već i plodonosan doprinos konstituisanju jedne sjajne književne scene koja je preživela čak i komunizam (na žalost ne i nacionalizam).

Kada čitamo Gvozdena, kada se susrećemo sa njegovom bistrom misli i sigurnim jezikom, duhovitim sažimanjima i nenametljivom učenošću, kada vidimo u kojoj meri on sam uživa u čitanju sjajnih putopisa i naglašava radost putovanja, onda nam još teskobnije pada život u zatvorenoj, teško oštećenoj, odurno nemoćnoj Srbiji u kojoj ogromna većina onih koji, na žalost, nosa nisu pomolili iz zemlje, znaju manje-više sve o mračnoj američkoj imperiji, nacističkoj Nemačkoj, dvoličnoj Francuskoj, raskošnoj Rusiji… a da ne mogu ni da naslute sa čime bi se susreli u bretonskom gradu Vanu, na primer, na tom mestu čiste lepote, na čijoj ćete nadaleko čuvenoj pijaci pronaći one modre pužiće Miloša Crnjanskog.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Država kroji kulturu

14.септембар 2025. Sonja Ćirić

Jugoslav Pantelić: Razlozi za moju smenu nisu mi predočeni

Odlukom Vlade Srbije, Jugoslav Pantelić više nije direktor Jugoslovenske kinoteke, ne zna se zašto. Da nije možda zato što se Kinoteka priključila martovskom štrajku na koji su pozvali studenti

Premijera

12.септембар 2025. S.Ć.

„Karmadona“ premijerno u Torontu: Direktan sud bez kompromisa

Mediji su puni hvale za srpski film „Karmadona“ čija je svetska premijera upravo održana na festivalu u Torontu, opisuju ga kao direktan sud stvarnosti bez kompromisa

Grad i Fest

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

FEST: Trebalo bi da bude održan od 21. do 28. decembra

Ako se složi Skupština Grada, Fest će biti održan od 21. do 28. decembra. Bio bi to jedini način da se zaboravi na sve ono što koči realizaciju ovogodišnjeg izdanja

Urbanizam

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

Finta privatnog investitora: Gde se krije osnova za rušenje Beogradskog sajma

Netačna je teza izneta ovih dana da nema preciznog uvida u stanje hala Beogradskog sajma, te da je procena troškova njihovog privođenja novoj nameni zbog toga neizvesna, kaže profesor Građevinskog fakulteta u Beogradu Dušan Najdanović

Država i knjige

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

Godišnjica pada nadstrešnice: Na Sajam knjiga neće imati ko da dođe

Ove godine najposećeniji dan Sajma knjiga pada 1. novembra, na godišnjicu smrtonosnog pada nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu. Da li je, praveći raspored jesenjih manifestacija, uprava Beogradskog sajma zaboravila na to

Komentar

Komentar

Dva jezgra političkog okupljanja

Ideološkim i moralističkim čistunstvom ne može se pobediti režim Aleksandra Vučića. Nužno je da se građani okupe oko dva politička jezgra koja zajednički streme ka istom cilju

Ivan Milenković

Pregled nedelje

Vojna parada: Paradero i balansero

Ima li Aleksandar Vučić vojsku? Nešto ponaprednjačenih kadrova sigurno bi u „datom trenutku“ stalo iza svog „vrhovnog komandanta“. Ali šta je sa trupom? Pa ništa – velika većina bi zabušavala, uzela bolovanje, isparila. Oni su tu samo zbog para

Filip Švarm

Komentar

Jovo Bakić naglavačke: Oni jure narod po ulicama

„Jurićemo ih po ulicama“, proricao je Jovo Bakić i mnogi su mu davali za pravo. Sada se dešava obrnuto – naprednjački Šturmabtajlung mlati narod po ulicama, kućama i lokalima. A naša čaršija se dobrim delom gnuša „svakog nasilja“

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1810
Poslednje izdanje

Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika

Bes, pendreci i suzavac Pretplati se
Vreme nasilja: Zastrašivanje građana

Naprednjačke bande za razbijanje glava i izloga

Srđan Rončević, dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Novom Sadu

Odbrana etike, studenata i autonomije univerziteta

Kako su stotine prosvetara izgubile posao

Monstruozno mešanje karata

Predsednik i leteći automobili

Šta sanjamo, a šta nam se događa

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure