Istra je ovog leta bila kulturni događaj u Hrvatskoj. Bila je jedno kraće vreme i u centru političke pažnje naših zapadnih suseda – za šta je „zaslužan“ Račan i njegov potpis na ugovoru o državnoj međi sa Slovenijom, ali – kad su utihnuli nemaštoviti i poprilično militantni nastupi iznenađujuće žilavih i još uvek brojnih stručnjaka za mape koji su potrošili sve moguće psovke na račun aktuelnog hrvatskog premijera „ukazujući“ kako je „oštetio“ Hrvatsku za parče istrijanskog mora i nekoliko tamošnjih kamenova – najveće jadransko poluostrvo vraćeno je kulturi. I ljudima koji Istru vole. Koji žele u njoj da budu, a ne da je imaju.
Dva su kulturna žarišta dominirala Istrom: Motovun i Mali Brioni, a medijska pažnja bila je usmerena ka Rajku Grliću – direktoru Međunarodnog filmskog festivala održanog od 31. jula do 4. avgusta u gradu terana, i Radetu Šerbedžiji – spiritus movensu pozorišta Ulisis koje je na doskora zabranjenom arhipelagu pripremalo i 17. avgusta izvelo Šekspirovog Lira. U kostimima Jagode Bujić i postavci Lenke Udovički, Lir je, sa Radetom i Lucijom Šerbedžijom te Josipom Pejakovićem i Radkom Poličem, zasenio dubrovačkog Krležinog Kolumba u zamisli Žorža Para, a „mala“ motovunska fešta već je treću godinu posećenija od „velike“ državne Pule.
I Rajko Grlić je u biti povratnik, mada je to s njim manje dramatično nego s Radetom Šerbedžijom. Grlić je već nekoliko godina ponovo u hrvatskoj kulturi, mada mu je i dalje pouzdanija adresa Ohajo. U Americi je 1998. uradio svoje tržišno najuspelije delo, kompjuterski udžbenik How to Make Your Movie, koji je nekoliko meseci bilo bukvalno svetski bestseler – prodavaniji je bio i od multimedijalnih Ratova zvezda, a sa Igorom Mirkovićem je, u Hrvatskoj, uradio i našoj publici već dobro znani dokumentarac Novo, novo vrijeme. Upravo je završio rad na filmu Žozefin tokom kojeg je jedva izvukao živu glavu. Morao je hitno na operaciju, a – da se ogromna ekipa ne bi rasturila – Rajkov prijatelj i praški ispisnik Srđan Karanović zamenjivao ga je osam dana.
Sa Rajkom Grlićem, čije ime nostalgično priziva u sećanje filmove: Kud puklo da puklo (1974), Samo jednom se ljubi (1981), U raljama života (1984) i Za sreću je potrebno troje (1986), razgovarali smo u zagrebačkom hotelu Palas.
„VREME„: Upravo ste stigli iz Motovuna. Jeste li zadovoljni ovogodišnjim festivalom?
RAJKO GRLIĆ: Jesam. Nepristojno bi bilo reći drugačije za festival koji dođe do toga da mora zatvarati grad i zvat policiju da brani ulazak ljudima jer ne mogu više stati. Motovunski festival rađen je u nekoliko ravni, iz nekoliko razloga. Ne samo kao filmski festival. Vezan je za Imaginarnu filmsku akademiju u Grožnjanu. To je mali koncept kulture koji smo htjeli složiti u jednom vrlo rigidnom društvu koje vrlo teško ili nikako korača. Dobiti ta lica i te klince, to je bilo fantastično. Mislim da je festival obavio pedagošku poemu, a s druge strane obavio je i veselje, obavio je pravo na normalnost. Pravo da se pet dana bude negdje a da te niko ne muči prošlošću i svijetlom budućnošću, nego da te puste da dišeš u trenutku u kome živiš. Po to su došli ti klinci, po veselje. Film je samo riblja kost za koju se to veže. Zato je Motovun bio prepun književnika, izložbi, koncerata, kuhanja, vina… Svih stvari koje čine trodimenzionalnost nekog događaja.
Skoknuli ste do Briona da vidite Radeta Šerbedžiju?
Nismo, ni Rade k nama ni mi k njima. Ali čujemo se telefonom. Oni su bili u ogromnom pogonu, mi takođe. Mislim da je sjajno da se Šerbedžija vraća, premda sam uvijek govorio da bi se trebao vratiti na glavnu scenu Hrvatske. Čin povratka njega i Mire Furlan trebao bi biti na sceni zagrebačkog HNK-a. Ali, ni Brioni nisu daleko.
Ideja s FAK–ovcima u Motovunu bila je Vaša?
Na neki način. Za Motovun je vrlo teško reći čija je ideja, jer je to džemsešn koji stalno sviramo Igor Mirković, Boris Matić i ja. Prvo sam htio da se snimaju filmići sa obavezne tri riječi: Motovun, malvazija i mama…
Zašto mama?
Blizu je Italija. Mislim da nema mediteranske pjesme bez mame, osnovna ljiga je u toj riječi. Onda smo počeli razgovarati sa FAK-ovcima, jer nam se učinilo da je za Motovun važno da predstavi i tako nešto. Motovun se radi kao događaj, a ne kao festival, pa je važno da taj bor ima kugle koje pašu na njega. Onda smo u nekom razgovoru, uz pivu, sedeći s FAK-ovcima pitali hoće li oni probat pisat te scenarije. I oni su napisali svoja dramska djela koja je u 90% bilo teško ili gotovo nemoguće slikati. Ali krenulo se u igru s njima.
A reditelji? Recimo Mimica, je li sâm odabrao scenario?
Poslali smo informaciju na petnaestak režiserskih adresa i dali pravo svakom ko se javi da izabere scenario. Probali smo, nježno, da se odabiri ne ponavljaju. Iako je bilo preambiciozno to slikati, draž je u igri. Proces je bio beskonačno važan, ne rezultat. Rezultat je bila noć u kojoj su ljudi po krovovima sjedili. Do četiri-pet ujutro je trajalo, niko se nije micao, nije se dalo proć. Stočari Sen Vinčenta bili su ravnopravni sa Bulajićem, svako je imao svojih pet minuta slave. Filmovi su nastali u par sati, kao doprinos onom što se zove Motovun.
Mnogi se naježe na pomen imena Veljka Bulajića. Otkud on u tako razbarušenoj igrariji?
Ponudili smo hrvatskim režiserima, i on se javio. Ozbiljno je to shvatio, par dana je radio. Stalno sam mu vikao da je probio sve budžete. Čini mi se da je dobro da su različiti ljudi bili tu. U životu sam se puno svađao sa Bulajićem, i po novinama, ali mislim da svi imaju pravo izgovoriti svoju stvar.
Zašto niste došli na Palić ove godine? Čekali su Vas.
Rekao sam još kad su nas pozvali da neću moći. Formalno, imam školu u Istri u to vreme, a i Motovun je koji dan poslije. To je ogroman posao. A možda i nisam bio zreo da dođem. Samom sebi.
Plašite li se za budućnost Hrvatske? Čini se da su šanse aktuelne vlasti na sledećim izborima slabe, a svaka bi realno moguća opcija bila korak unazad.
Vrlo teško o tome pričam. Ova vlast je došla na valu nesreće koja je prešla kritičnu masu. Smrću Tuđmana ljudi kao da su se oslobodili straha, pa su odjednom izgovorili svoju nesreću i izabrali novu vlast. Da li je ta vlast znala pjevat…? Da li zna čuti tu nesreću i s njom komunicirati? Mislim da je to osnovno pitanje. Vlast je koaliciona, a kao što znate teško je različitosti vući. Pogotovu u ranjivoj zemlji kakva je Hrvatska. Mislim da ljudi iz ove vlasti nisu imali dovoljno snage na početku – iz straha da će se građani povrijediti i da će biti još strašnije – da javno izgovore šta su sve to našli. Nisu htjeli otvoriti vrata logora koji je ovde napravljen, ekonomski i duhovno, te provest ljude kroz njega, stvarno. Oni su u nadi, već godinu i pol, da će uspjet to smeće prekrit zemljom, da će uspjet nešto rast na tom. Bojim se da to prekrivanje ne ide, da vrlo malo toga raste na smeću, pa će pred kraj svog mandata biti prisiljeni da budu puno otvoreniji, ono što su trebali biti na početku. S druge strane, desnica je – posebno njena nacionalna kategorija – uvijek mnogo glasnija, galamadžiskija. Simplificiranim elementima lakše se galami.
Hrvatska je ipak napravila mali korak ka mogućem civilnom društvu. Uspjela je preživjeti Tuđmana, i – bez obzira na to na šta se odluči – neće joj se više desiti takva jednodimenzionalnost. Da li će biti desna ili ljeva, ne znam, ali bojim se da je nesreća naroda duboka, bojim se da niko ovdje nije svjestan da je to deset godina strašnog zagađenja, da nema nade da se to zagađenje iz ljudi očisti u nekom kraćem roku. Hrvatska će trebat najmanje jednu generaciju, kao što će Srbija vjerovatno trebati dvije do tri, da bi se očistila.
Izgleda da je veliki društveni problem i u Srbiji i u Hrvatskoj to što ne postoji prava levica. Aktuelni antiglobalizacijski procesi u svetu ovde nisu čak ni prepoznati. Vidite li mogućnost konstituisanja ili rekonstituisanja levog pogleda na svet i artikulisanja partija recimo socijademokratske provinijencije?
Nisam čovjek partija, nit sam čovjek pokreta. Cijeli život bježim od tog, pa bih vrlo teško davao recepturu za moguće stvaranje nečega. Ali sam svakako, što se kaže, čovijek ljeve opcije, kako god to zvali. Podjela koja kod nas vlada ide po sistemu: sve što nije nacija je ljevo. To je dosta smiješno. U Hrvatskoj, sve što nije od sredine jako desno mora se zvati ultraljevicom, a ja ne vidim ovdje nikakve ultraljevice. S druge strane, u svijetu se događa nešto što Balkan još nije prepoznao kao stvarnost, jer bi to učinilo zaludnim sve lokalne ratove, sve nacionalizme. Mislim da su globalizacija i multinacionalne kompanije koje vladaju svijetom učinile nacionalne ratove besmislenim. Čak i poimanje tih ratova. Mislim da će vrlo uskoro velike kompanije počet sjedit u Ujedinjenim nacijama, kupovat male zemlje i namjesto njih tamo biti. Kad živite u Americi jedno vrijeme, shvatite da su krugovi koji zatvaraju velike kompanije mnogo moćniji no bilo koje komunističke zemlje u kojima ste ikad živjeli. To uljeva strah u kosti. Uopće ne vidim načina da se tome negdje odupre. To me vrlo podsjeća na odnos američkog holivudskog studio filma i nezavisnog filma, po cijelom svijetu. Studio film drži 90% svih dvorana, barata neizmjernim kapitalom, a nezavisni film je izgubio bitku. Već je godinama tako, ali će godinama i stoljećima nezavisni film vjerovatno postojati kao netko tko je zauvjek izgubio bitku. Čini mi se da je, spram globalizacije, pravo na biti-negdje-lokalan u izgubljenoj igri, ali da treba strašno probat biti lokalan i biti svoj. To u našem slučaju i našim sredinama znači biti debelo u nacionalno govno uvaljan. Kako biti svoj na svome – što bi ovi rekli, a da pri tom ne budeš zasmrđen svom nacionalnom glupošću, to je vjerovatno problem koji bi neka moguća ljevica ovdje trebala probat riješit. Kad gledate recimo zapatiste i to što se s njima događa, kad slušate njihova tumačenja zašto su oni u ratu – zapravo ne s Meksikom nego s multikompanijama koje ih hoće ukinuti jer su slabo tržište, shvatite da je u pitanju linija socijale, života, prava… Bojim se da neke partije ovdje, koje apeliraju na socijalne kategorije i pozivaju se na socijaldemokraciju, to još nisu shvatile.
Sveopšta društvena regresija na prostorima bivše Jugoslavije kao da nameće potrebu za redefinicijom odnosa spram titoizma i socijalizma uopšte. Da nije s prljavom vodom izbačeno i zdravo dete, nazovimo ga modernizacijom? Problem globalizacije priziva u sećanje i politiku nesvrstavanja.
Da bi se na to pitanje odgovorilo potrebno bi bilo artikulirati cijelokupni odnos prema vlastitoj prošlosti. Šta je ta Jugoslavija bila? Zemlja sretnih ljudi, ili zemlja olovnih vremena? Gdje je između tih kategorija uopće nešto što bi se nazvalo istinom?
Kao prvo, mislim da je Jugoslavija imala sreću da je pedeset godina bilo mirno društvo bez većih potresa, tako da su neka elementarna ljudska prava polako postajala prava života. Ta bivša zemlja, srećom, nije krenula iz rigidnosti iz kakve je krenuo istočni socijalizam, pa je u toj mješavini svega i svačega pravo na život postalo zaista pravo. Iz njega su se izvodila socijalna, humana, ženska i sva ostala prava, sve je to izboreno trajanjem. Taman su ljudi na vlasti naučili jesti nožem i vilicom, a onda su ih makli i došli su novi koji opet rukama jedu. Trebaće novih pedeset godina da se opet za tim stolom počne vladat pristojno. Naravno da je izbačeno i zdravo dijete, ali nemam velikog sentimenta prema toj državi kao političkom sustavu. Doduše, nemam sentimenta ni prema jednoj državi. Nisam emotivno vezan…
Anarhista?
Uvijek sam govorio da sam građanski anarhista. Moja potreba za imanjem tutora nad sobom nije velika, pa ni potreba za državom nije pretjerana. Mislim da je jugoslavenski sistem bio dosta odvratno politički sročen, te je tako i funkcionirao. S druge strane, to je vrijeme i prostor u kom sam rastao i vrlo sretno boravio u svojoj mladosti. To su dvije vrlo kontradiktorne stvari. Sentimentom se opredjeljujem za ono lijepo.
Činilo mi se, kad je bilo jasno da je srpska štampa počela zazivat rat, negdje prije dolaska Miloševića, da je razdvajanje neminovno. Da će sve ostalo biti u potocima krv. Razgrađivanjem sustava komunizma, padom Berlinskog zida, morala se i ona država razgraditi. Jer je počivala na sličnoj premisi. Nestankom premise, nestalo je i ljepila. Da se mogla mirno razgraditi, onda bismo međusobno, tokom vremena, živjeli civilizirano. Kao i dotad. Jer, republički sustavi su živjeli vrlo razdvojeno, te tvrđave su sjajno funkcionirale. Žika Pavlović je zato slikao filmove u Ljubljani, a neki pisci štampali knjige u Zagrebu ili Beogradu. Komunizam je izmislio zasebne cjeline sa kojima je Tito igrao igru rotacije. Nemam sentimenta prema tom sustavu, ali imam prema nekim vrijednostima koje su nestale. Kao nekog ko pravi filmove, boli me i patim za velikim tržištem koje je omogućavalo da se filmovi rade bez politike i države. Ukinuto mi je pravo na tu slobodu. Kad smo napravili Ralje – film koji je rađen bez dinara države i koji je imao milion i sedamsto tisuća ljudi u kinima – shvatili smo fantastičnu stvar: da možemo raditi bez države, da s tim političarima ne moramo razgovarat, da možemo male, jeftine filmove praviti sami. Tad sam zaista shvatio da se mogu igrati. Nestankom države neko mi je ukrao pravo na igru. Tu ima te nesreće. Ali to su strašno mali segmenti, o kojima sad govorim, i zato se bojim ovakvih razgovora. Trebalo bi četiristo segmenata poslagati da bi se stvorio pravi odnos. Ovi segmenti sentimenta nisu segmenti stvarnosti. Priča mog oca o tom režimu bila bi vjerovatno puno tragičnija nego moja. Ja sam bio dijete, klinac, imam par zabranjenih filmova, policija mi je jednom plijenila film… Ali to su bile dječije igre spram onog što je on prošao. Različite su nam perspektive. Pojmovnik tog perioda i zemlje koja se zvala Jugoslavija vjerovatno će za sto godina biti moguće složiti.
Mada se već radi.
Znam, Dubravka Ugrešić je počela…
Dubravka, Mira Furlan, Vi… Iz filma U raljama života svi su negde po svetu.
Dubravka je par puta pričala da bi trebalo napisati i napraviti follow up Ralja, šta se poslije dogodilo… Svi su po svijetu. I kompozitor, i pisac, i režiser, i glumci, asistenti kamere… Dvadesetak ljudi je otišlo, iz tog filma.
Ove godine su hrvatski umetnici izborili pravo da rade na Golom otoku. Jeste li ikad poželeli da taknete taj kamen koji su dodirivali Vaši roditelji?
Ne. Moj otac je bio kratko tamo. Kad sam pripremao Čarugu, putujući po Slavoniji sa Ivom Kušanom i tražeći tamo negdje iza Babine Grede bivšeg glavnog urednika Glasa Slavonije, koji je imao kolekciju dokumenata o Čarugi, ušao sam u jedno pravo slavonsko dvorište sa svim životinjama i blatima. Iz kuće je izašao mali čovijek, stariji, gledao me je i viknuo: Ti si Dankov sin? S ćaćom sam ti bio na Golom otoku! Prvi put sam ga tad vidio. Ispričao mi je svoju verziju, po kojoj su svi glavni urednici – a moj otac je bio glavni urednik Narodnog lista, od kog je posle postao Večernji list – bili kompletno odvedeni na mjesec ili dva, na preodgoj, na Goli otok. Otac mi nikad o tom nije govorio, pa ne znam da li je ta priča točna. A majku mi je, Evu, njemačka televizija jednom vodila kod Golog otoka da bi snimila njenu priču. Prije petnaest godina – dok je još bio zatvor tamo – odveo sam majku na Rab s kojeg se vidi Goli otok, pa mi je pokazivala. Dušan Jovanović i ja smo se jedno vrijeme intenzivno bavili pokušajima da sročimo scenario o Golom toku, o prvoj posjeti Rankovića. Uvijek me je uzbuđivala priča o kazalištu što su ga radili za njega. Ta cijela priredba života činila mi se mogućom okosnicom za film, ali nismo nikad uspjeli do scenarija pravog doći. Nismo našli način da ga oformimo.
A Beograd, Srbija, kad ćete na taj sad otvoreni Goli otok?
Doći ću. Dobio sam ponudu od Sava centra da mi naprave retrospektivu filmova. U Motovunu smo se dogovarali da Novo, novo vrijeme krene u distribuciju u Srbiji. Oba su čina vezana za moj dolazak, pa ću vjerovatno doći.
A Žozefin?
Do tad će i Žozefin biti u kinima. Radije bih sa Žozefin došao u Beograd.
Jeste li zadovoljni tim filmom?
Jesam. Kad sam ga odgledao, imao sam vrlo dobar osjećaj.
Jeste li nervozni u nestrpljenju da publika i kritičari što pre vide ono što ste uradili?
Ne.
Nikad?
Ne nikad, vjerovatno sam ranije bio. Čin postaje sve zanimljiviji, posljedice su sve manje važne. Čin je uvijek nov, a to što se zatim dogodi – festivali, publika i nagrade – uvijek je lijepo. Ego je nezasitna kategorija u ljudima. Ali to me više ne uzbuđuje.
Gledate li ponekad iznova svoje filmove?
Ne, nikada. Vrlo teško gledam svoje filmove. Imao sam neko pravilo kojeg se pokušavam koliko mogu držati: kad završim snimanje, kad izađe prva poštena kopija, zaključam se, sam to odgledam, i što ponesem sa te projekcije to je za mene taj film. Zauvijek. Bez obzira na to šta se s filmom potom događa, veliko ili malo, dobro ili loše. Prije dva mjeseca stigla je u Ameriku nulta kopija filma koji sam radio u Njemačkoj, za Njemce, Čehe i Engleze. Zaključao sam se u kino, u dva noću, i sam ga odgledao. Sad je taj film završen.
Razlikuju li se delovi koje je Srđan Karanović uradio u tom filmu? Kako ga navodite, kao koreditelja?
Ne, posebno mu se zahvaljujem – special thanks. On je osam dana radio i probali smo to koliko smo mogli koordinirati. Tad sam već bio malo oporavljen od operacije, bio sam pri razumu, crtao sam mu i on je probao po tim crtežima nešto raditi. To je bilo beskonačno naporno i za njega i za mene. On je probao imitirat šta bih ja radio, a ne šta bi on. Vrlo je teško svirat tuđom rukom.
Čeh, glavni junak filma Žozefin, je li uspeo da nađe Žozefin Beker?
Je.
U filmu se vidi da je uspeo?
Je. On je uspio naći Žozefin Beker, ali je shvatio da time nije ništa napravio. To je drugi problem u filmu. On ju nađe odmah, to je zapravo sam početak priče, ali…
