Knjiga besa i ogledala

Roman Uho, grlo, nož hrvatske spisateljice Vedrane Rudan jedan je od trenutno najčitanijih u Beogradu, baš kao i u Zagrebu. Rende, beogradski izdavač Vedrane Rudan, upravo planira treće izdanje romana, a zagrebački osmo. Istoimena dramatizacija ovog dela, odnedavno na repertoaru Ateljea 212, prva je predstava savremenog hrvatskog pisca postavljena u Beogradu nakon poslednjeg rata.

Uho, grlo, nož je prvi roman Vedrane Rudan. Ona ima 54 godine i živi u Rijeci. Bila je novinar dok nije proglašena nepoželjnom u svim hrvatskim medijima zato što je uvredila lentu bivšeg predsednika Franje Tuđmana. Od tada se bavi prodajom nekretnina. Nije imala ambiciju da postane pisac. Tonka Babić, glavni junak romana, autsajder je u pedeset i nekoj, rođena nakon jednokratnog susreta mlade Hrvatice zaljubljene u Partiju i starijeg Srbina renomiranog udbaša. Ona celu noć menja televizijske kanale, sanjari o princu i priča čitaocu o sebi i o onima izvan njena četiri zida gde je pakao.

„VREME„: Zašto ste odlučili da napišete knjigu?

VEDRANA RUDAN: Nagovorila me prijateljica Nada Rašić, ona je uredila pedesetak knjiga. Kad sam joj pokazala rukopis, rekla je: „super samo što je to samo tvoja i samo moja priča i to neće nitko objaviti“. Kad smo bez po muke našle izdavača, rekla je: „super, samo to nitko neće čitat, a kritika o tome neće ništa napisat“. Ali se dogodilo drugačije – kriva procjena. Čarls Bukovski je postao pisac u pedesetoj a ja u pedeset trećoj. Drago mi je što je knjiga hit i u Zagrebu i u Beogradu, to znači da je napisana za ljude, a ne za Srbe ili Hrvate.

Uho, grlo, nož je hit u Beogradu što se nije dogodilo drugim hrvatskim romanima poslednje decenije. Da li zbog te činjenice sebe vidite kao nekoga ko obnavlja pokidane veze?

Kako to mislite? Kao: sad ću ja nešto napisat, pa ću spojiti Srbe i Hrvate? To nije ništa. Ne vjerujem da knjige nešto razbijaju ili ljepe. Ja vjerujem da je knjiga ogledalo duše autora, a ako takvih duša ima više a ne znaju pisati, onda one nađu sebe u toj knjizi. Napisala sam knjigu za svoju dušu i da meni bude bolje. I to mi je uspjelo. A sad, mnogi ljudi je čitaju vjerojatno u namjeri da i njima bude bolje. Moja knjiga nije postavila nijedan korak ni prema čemu nego korak prema ljudima koji razumiju moj senzibilitet. Da li su to Srbi ili Kinezi, meni je svejedno.

Knjiga je, znači, bila vrsta samoterapije?

Pisanje je terapija, sigurno, kao što je terapija gladiti mački leđa, ubiti sebe ili ženu ili opljačkati banku. Svatko se spašava na svoj način. Moje ratne godine bile su mi u strašnom sjećanju dok nisam napisala knjigu. U Opatiji i Rijeci nije bilo bombi, ali je bilo strahota u našim dušama što, naravno, ne izgleda jako teško, samo ne znači da ti duša nije ranjena ako te ne pogodi metak. Ja sam se u ovom ratu osjećala kao frustrirana žrtva, popizdila sam. A kako sam žrtva i ne mogu ništa napravit, jer ne možeš ubit predsjednika države ili naše političare lopove, vaši su naravno drukčiji, ja sam onda napisala knjigu. Ta knjiga je iskrena, to je ispovijest nekoga kome se nešto teško dogodilo, zato i ima uspjeha.

Ispovest podrazumeva iskrenost i hrabrost da se iskaže nešto lično.

Pisala sam iz perspektive žene mojih godina, žene koja je autsajder zbog svoje pedeset i neke. Na ženu se gleda kao na ljudsko biće koje ima sise, dupe, dobre noge koje treba raširit do nekih godina, a tamo preko četrdeset sve manje i manje. Ja sam se dosta surovo obračunala sa takvim gledanjem. Moja junakinja prihvaća starost kao nešto što je normalno, sve na njoj visi kao što visi i na meni, ali od toga ne radi dramu. Sadašnji svijet vidi starost kao elementarnu nepogodu, njeguje kult ljepote jer našim vladarima treba radna snaga koja je lijepa a ne pametna jer od pametnih nikad ne znaš šta ti se može dogoditi. To o starenju u knjizi je lično kao i sve ostalo, osim priče o Srpkinji u Hrvatskoj, dakle o ljudskom biću koje je dvostruka žrtva u vrijeme kada se odvija roman. Hrvatski novinari su mi jednom izrazili saučešće zbog grozne sudbine da je moju mamu pričepio Srbin udbaš. Moj otac je živ, nije Srbin i nije udbaš, i to što jesmo totalno je nebitno i meni i njemu. Dakle, ta Tonkina razina nisam ja, druga jesam. Ali Tonka su i ljudi koji me čitaju, inače me ne bi čitali. U Hrvatskoj postoji krilatica „Svi smo mi…“, pa onda svako za nastavak izabere ime svog junaka, a ja se zezam „Svi smo mi Tonka“ jer svi smo mi u biti žrtve. I naša djeca i naši unuci. U ovom hrvatsko-srpskom ratu pobijedilo je pet posto gadova na vašoj i našoj strani, koji su strpali i vašu i našu zemlju u svoj džep.

Tonka stalno sanja o idealnom muškarcu. Koliko je vama važna ljubav?

Ljubav prema muškarcu je nešto što mi je apsolutno najbitnije u životu. Ne postoji karijera koja bi me zanimala, djecu volim, ali mi je to pod B. Ako imam uz sebe čovjeka koga volim, onda mogu podnijeti život koji mi je često nepodnošljiv. Zamislivo mi je da umrem, ali mi je nezamislivo da budem bez ljubavi. To može da zvuči sladunjavo i romantično, ali to sam ja. Živim u zatvorenom krugu, meni ne trebaju mase, tapšanja, slava, gotovo uopće ne izlazim iz kuće, ali volim da sam zaljubljena, da me u životu drži to što znam da uz sebe imam ljude koje volim: moj muž, moja djeca, moja majka, moja mačka, moji prijatelji. To mi je strahovito bitno.

Da li se slažete da vaš roman pripada grupi ženskih romana, kako su ga doživeli i shvatili neki kritičari?

Mislim da je to krajnje uvredljivo. Ja, duboko u sebi, ne prihvaćam podjele na muškarce i žene. Postoje ljudi i gotovo. Druga je stvar što je to u životu strogo definirano, postoje žene uglavnom kao žrtve i muškarci uglavnom kao nasilnici. Meni su kritičari rekli i da sam ja žena s mudima, što mislim da je velika uvreda jer ne osjećam da mi fale muda ili nešto drugo. Inače, u Hrvatskoj je ženski roman popularan, najčitaniji autor je Arijana Čulina, koja je prodala oko 25.000 primjeraka knjige Sve što žena treba znat o onim stvarima. Svi hrvatski pisci skupa neće postić tu tiražu. Arijana Čulina ne samo što je čitana spisataljica, ona je apsolutno najveća medijska zvijezda u Hrvatskoj. Osobno je poznajem, ona je beogradski đak i divno ljudsko biće. I muškarci u Hrvatskoj su prema njoj vrlo strogi, uopće o njoj ne pišu.

Vaš roman je ocenjen i kao kritika sredine, vremena, svega. Drugi plan gotovo svake rečenice je ogorčenost.

Pisala sam o sredini u kojoj živim, pa ako u Hrvatskoj iz ranih devedesetih, o kojima sam pisala, ne vidim nijedan pozitivan primjer, kako onda da pišem o njima. Ljudi su ginuli iz ideala, dolazili su kući u vrećama ili bez ruku i nogu, dali su svoje snove i mladost, a sad nemaju ni za kruh. Ja ne vidim u tome ništa lijepo. Generalno, u odnosu na Tuđmanovo vrijeme napravljen je pomak nabolje, lakše se diše, međutim, jedva se diše. A to nije dobro. Meni je netko otkinuo već 12 godina života, a sad je trinaesta, pa će biti i dvadeseta. Netko mi je presjekao život. Sve najljepše je iza mene i ja ne mogu biti lepršava leptirica koja će reći o.k., šta je bilo bilo je, idemo dalje. Ja i moja djeca, moji unuci borićemo se za goli opstanak. Ali ne i svi. Mojoj djeci je sve oduzeto, a nekima je sve dato, a startovali su zajedno. I normalno je što me to muči. To je bijes, cijela ta knjiga je bijes nemoćnika pred silom.

Postali ste „tema dana“ bukvalno preko noći. Kako vam je u novoj ulozi?

Dok nisam napisala ovu knjigu, sanjala sam o uspjehu, o potrebi da se potvrdim, da kažem ljudima: „ja vrijedim više nego što vi mislite“. Sad sam sebe realizirala i želim svima reć: eto, stara sam, nisam lijepa, ali uspjela sam, ispričala sam priču, i tu priču čitaju, uspjela sam u pedeset trećoj, sretna sam vrlo često u toku dana, evo i vama šanse. Borite se sa životom, možda se i vama posreći. Lijep je osjećaj uspjeha.