Kenotaf, kafa i kostim

Još otkad je 2000. godine snimio film Memento, za Kristofera Nolana su neki znali kazati da je ušao u filmsku istoriju. Iako mu to nije bio prvi film, bilo mu je tek trideset godina, a formalna inovativnost filma i majstorstvo kojim je režiran, Nolanu su dali priliku da u budućnosti u filmskom svijetu može da radi šta mu je volja. I, eto, u idućih dvanaest godina, moglo mu su i da snima američke rimejke hvaljenih evropskih trilera (Insomnia) i visokobudžetne SF trilere (Početak) i bajkovito-istorijske freske o arhetipskih rivalima u mađioničarskim kostimima (Prestiž), ali je globalno govoreći, barem za široku filmsku publiku, najpoznatiji po svojoj trilogiji o Betmenu, započetoj sa filmom Betmen: Početak (2005), nastavljenoj tri godine kasnije sa Mračnim vitezom i, evo, okončanoj sa Usponom mračnog viteza. Još od prvog njegovog filma o Betmenu, Nolana su hvalili da se odmakao od estetike Betmen-filmova iz dvije posljednje decenije dvadesetog vijeka koje su režirali Tim Barton i Džoel Šumaher. U hvalospjevima za Mračnog viteza išlo se čak i do ocjena da je to najbolji ikada snimljeni film o nekom stripovskom superheroju. Ipak, priču o Mračnom vitezu pratila je i sjena zbog prerane smrti Hita Ledžera koji u filmu glumi Džokera i koji nije doživio premijeru filma, a za svoju ulogu je posthumno dobio gomilu najvažnijih glumačkih nagrada, uključujući i Oskara.

POSLE OSAM GODINA: Tekst o samom Usponu mračnog viteza ima smisla započeti podsjećanjem na ranije Nolanove filmove, a naročito na prethodne filmove iz trilogije o Betmenu iz više razloga. Najprije, iz svih Nolanovih filmova naslućuje se jedinstvena vizija svijeta. Isto tako, on voli sarađivati sa istim glumcima; Kristijana Bejla osim kao Betmena gledamo, recimo, i u Prestižu, dok se Marijon Kotijar, evo, iz Početka (Inception) preselila u Uspon mračnog viteza. Također, masakr u bioskopu u američkom gradu Aurora na projekciji Uspona mračnog viteza obilježava recepciju ovog filma i više nego je recepciju njegovog prethodnika unutar trilogije obilježila Ledžerova smrt. Na kraju, ali za sami film ne i najmanje važno, iako Uspon mračnog viteza na osnovnom nivou fabule mogu pratiti i oni koji nisu gledali prethodna dva Nolanova filma o Betmenu, trilogija je unutar sebe mnogo čvršće povezana nego to većinom jesu filmske trilogije; dobro, ne baš kao Gospodar prstenova, ali ipak prilično čvrsto. Uspon mračnog viteza se otvara pravom džejmsbondovskom prološkom scenom, džejmsbondovskom i u smislu akcionih bravura, i u smislu narativne (ne)važnosti za nastavak filma. Scena je izuzetno sugestivna, a i strašna, skoro hororski, i odličan je uvod u film u smislu atmosfere. Poslije prologa, vraćamo se u Gotam i vraćamo se tamo gdje je Mračni vitez stao, mada je od događaja iz Mračnog viteza prošlo osam godina.

KRADLJIVICA I BOGATUNKA: Zahvaljujući reformama pokrenutim tzv. Dentovim zakonom, Gotam je miran i siguran grad. Gradski funkcioneri se na prigodnoj svečanosti prisjećaju Harvija Denta. Komesar Gordon (Geri Oldmen) ima spremljen govor za svečanost, govor u kojem bi puku, sluti se, otkrio istinu o Harviju Dentu, ali odustaje od ideje da ga pročita i izgovara tek nekoliko rutinskih fraza. Kriminala (skoro da i) nema, pa ni Betmena nema, a i Brusa Vejna skoro da nema. Povukao se u izolaciju, komunicira samo sa batlerom Alfredom (Majkl Kejn), a hranu mu, kao kakvom tajnom zatočeniku, donose sluškinje na poslužavniku. U odori sluškinje, prvi put susrećemo Selinu Kajl (En Hatavej), ženu–mačku, vještu kradljivicu, jednu od žena što će se u ovom nastavku motati oko Vejna/Betmena. Druga je bogatašica Miranda Tejt (Marijon Kotijar). Njih dvije, svaka na svoj način, izvlače Vejna iz samonametnute izolacije. Uskoro će i Betmen da uskrsne jer se sprema velika zločinačka zavjera što će dokinuti mirne dane u Gotamu. Ne treba ovdje otkrivati previše detalja, ali valja pomenuti da glavni negativac Bejn podsjeća na Hanibala Lektera na steroidima i da je vrlo lično i fanatično zainteresovan da uništi Gotam i da se Betmenu napije krvi. Da bi to napravio, pokrenuo je vrlo precizan i komplikovan plan (možda i previše komplikovan), a kroz prvu polovinu filma pratimo provođenje ranih faza plana, ne naslućujući baš kamo sve to ide. Taman kad zaprijeti mogućnost da je prošlo i previše vremena otkad se gledalac počeo pitati šta to Bejn smjera, nastupa druga, brža, uzbudljivija i bolja „porcija“ filma. Bejn isprva savlada Betmena i pokori Gotam u kojem zavlada kontrolisana anarhija koju sprovode nasilnici, bivši zatvorenici i ostali besprizornici. Scene Bejnovog „preuzimanja“ grada su (uz već pomenutu prološku scenu) i najuzbudljivije u filmu. U njima Nolan „igra“ na ključne američke srednjeklasne strahove: strah od terorizma, strah od anarhije, naročito one potaknute nekom vrstom socijalnog bunta, strah od bespomoćnosti.

LJUBAV U TOSKANI: Za razliku od drugog dijela Nolanove trilogije, njen završni nastavak mnogo je manje „filozofski“ triler, a mnogo više klasični akcioni superherojski spektakl. U tom smislu neki alegorijski dijelovi filma, poput Vejnove robije na dnu nekakvog zatvorskog bunara koji, (možda?) makar dalekom impresijom treba gledaoca podsjetiti na Platonovu pećinu, spadaju u njegove slabije partije. Scena sa stadiona, recimo, bez intelektualističkih ambicija, zapravo je mnogo bolja. Ko od Uspona mračnog viteza očekuje artističke bravure i ozbiljnu subverziju, očekuje previše. Film je višestruko bolji od prosječne holivudske konfekcije, ali daleko od toga da je remek-djelo. Ne bih ovo previše ni isticao, da već nije bilo prikaza u kojima se u Uspon mračnog viteza previše toga učitavalo. A nije to, kažem, film koji bi sad trebao prosvijetliti gledaoca o tome, što reče Česterton, šta ne valja na svijetu. Ali da je zabavan i napet, jest. Na samom kraju nudi cijeli niz preokreta, nudi i grobnicu što se ispostavlja kao kenotaf, nudi (kvazi)testamentarno nasljeđivanje kostima i pećine, te jednu kafu u Toskani tek da se batleru Alfredu ispuni želja. Brojni kritičari iz Engleske i Amerike imali su potrebu da se u kontekstu Uspona mračnog viteza prisjete Čarlsa Dikensa i njegove Priče o dva grada. Lako bi i ovdje bilo varirati taj motiv. To je već kliše kod ovakvih filmova, kontekstualizovati ga između zabave i nekog klasičnog djela visoke kulture. Pa dobro, ako se baš mora, i to se može napraviti u lokalnoj varijanti. Iskren da budem, dok sam prošlog petka, skoro pred ponoć, izlazio iz bioskopa, nije mi pao na pamet Dikens nego Crnjanski i njegov naslov Ljubav u Toskani. Dobar je to epilog (tro)priče o Betmenu, kojoj, međutim, za završetak treba i neka trash pozadina. A ako ste ikada, makar i u najmutnijem magnovenju, čuli taj „distih“ Mitra Mirića, on vam se na kraju Uspona mračnog viteza može pojaviti u (pod)svijesti da na svoj način zatvori istu priču. Divlja mačko kandže skrati/ u jagnje se preobrati. Što kažu u marketingu, provjerite zašto.