Sarajevo sam napustio početkom avgusta 1992. godine. U to doba, u gradu već više od tri mjeseca nije bilo struje i vode. Oskudijevalo se u svemu, a najviše u hrani. Posljednje tri sedmice pred polazak dnevno sam jeo dvije ili tri sardine iz konzerve i pet-šest kriški hljeba.
Od početka opsade Sarajeva, 6. aprila 1992, svakodnevno sam išao na posao u Psihijatrijsku kliniku u Opštoj bolnici „Koševo“. Ne uobičajenim putem, koji sam koristio dvadeset sedam godina, koliko dugo sam radio u ovoj zdravstvenoj ustanovi, već zaobilaznim ulicama koje su mi se činile manje izložene direktnim pogocima srpske artiljerije razmještene na brdima oko grada.
Vlast je svima koji su pred početak rata bili zaposleni naredila da nastave da rade. To se zvalo radnom obavezom. Meni ta obaveza nije teško padala, jer sam, otkako mi je supruga sa dvije kćerke, u maju mjesecu, otišla iz Sarajeva, vrlo teško podnosio samoću. Osim toga, bolnica je iz cisterni snabdjevana manjim količinama vode tako da sam u bolnici mogao da pijem čaja koliko sam želio. Te navike mi je bilo teže da se odreknem nego da ostanem bez hrane. Natopio bih vatu u špirit i potom je upalio. Bilo je dovoljno vatre da proključa litar-dva vode, a rezerve Earl Grey čaja još se nisu bile iscrpile.
1.
Dugo sam se dvoumio da li da napustim grad. Mada su u gradu vrlo brzo uspostavljena sasvim nova pravila ponašanja, mada su gradom zavladale lokalne harambaše – i njihova bratija, mahom ljudi iz podzemlja – i mada je život u gradu svakodnevno postajao sve teži, uz stalnu opasnost da čovjek izgubi život ili da bude osakaćen od snajperskih metaka, artiljerijskih granata, raznih policija i siledžija svih mogućih vrsta, prvih mjeseci rata nisam mogao da se oslobodim uvjerenja i osjećanja da je Sarajevo moj grad i da je meni mjesto u mome gradu. Onda su mi neki, naizgled ne mnogo značajni događaji počeli da ukazuju na to da možda i nisam potpuno u pravu, da je Sarajevo vjerovatno bilo, ali da više nije moj grad. Iznijeću samo tri iskustva koja su za mene imala prilično veliko simboličko značenje.
Prvo iskustvo. Kada sam, jednog jutra u mjesecu maju došao na posao, zatekao sam vrata svoje sobe razvaljena. Neko je primijenio vrlo grubu silu da razbije vrata, jer je i okvir vrata bio ozbiljno oštećen. Kada sam kroz razvaljena vrata ušao u sobu, utvrdio sam da iz nje ništa nije uzeto; čak ni stvari u sobi nisu bile ispreturane. Znači, onaj ko je razvalio vrata nije želio da nešto uzme iz sobe. Razvaljena vrata imala su sasvim određeno značenje. Ona su opominjala. To je bila poruka, meni upućena.
Na moje traženje da se povede istraga i utvrdi krivac, direktor Klinike, primarijus doktor Ismet Cerić, nije reagovao. Daleko najveći broj kolega-psihijatara je ćutke prešao preko ovog incidenta. Kao da se zapravo ništa nije desilo. Bilo je to vrijeme u kome je neobično, preko noći, postalo obično.
Drugo iskustvo. Već krajem aprila bio je prekinut najveći broj telefonskih linija u gradu. U cijeloj bolnici radila su još samo dva ili tri telefona, pa se čekalo na red da se dođe do nekog od njih. Jedan od tih telefona koji je još uvijek radio nalazio se na recepciji Infektivne klinike, u neposrednoj blizini Psihijatrijske klinike. Svako ko je koristio telefon morao je prethodno da u odgovarajući formular upiše ime i prezime, kao i mjesto koje je namjeran da zove. Ja sam u nekoliko navrata koristio taj telefon. Prvi put mi je istinski smetalo što je zajedno sa mnom u telefonsku kabinu ušao naoružani portir, koji je nosio oznaku HVO-a (Hrvatsko vijeće obrane), i ostao uz mene cijelo vrijeme razgovora. Drugi put, čekajući u redu, zapazio sam da naoružani portir samo rijetko ulazi u telefonsku kabinu zajedno sa onim koji je bio dovoljno strpljiv da dočeka da dođe do telefona. Konačno, zatekavši se treći ili četvrti put u redu, pokušao sam da odgonetnem koje su to osobe bile „privilegovane“ prisustvom naoružanog portira kao nijemog svjedoka njihovih telefonskih razgovora. Pošto sam najveći broj ljudi u redu lično poznavao, nije mi bilo teško da dosta brzo utvrdim da je naoružani portir slušao razgovore samo ljudi srpskog porijekla. Kada sam to uočio, zamolio sam ga, kada je došao moj red, da izađe iz telefonske kabine dok razgovaram. On mi je na to odbrusio da je stvar njegove volje da li će mi uopšte dozvoliti da koristim telefon, a ako mi smeta njegovo prisustvo, ne moram uopšte da se služim telefonom.
Treće iskustvo. Sticajem okolnosti, u toku prvih dana rata, dosta vremena provodio sam sa Osmanom Đikićem, ambasadorom druge Jugoslavije u Alžiru i Finskoj. Osman je bio čovjek širokih pogleda, načitan, kosmopolita, izuzetno vrijedan sagovornik.
U to vrijeme Sarajevo je bilo ispresijecano brojnim kontrolnim punktovima. Na svakom od njih stražu je, na smjenu, držao naoružani mladić iz lokalnog kvarta. On je legitimisao sve prolaznike i po vlastitom izboru nekog puštao, a nekom zabranjivao da prođe „njegovom“ teritorijom.
U jedno rano junsko poslijepodne Osman i ja izašli smo da prošetamo. Kada smo se približili bolnici „Koševo“, dežurni na kontrolnom punktu, sa puškom o ramenu, zatražio nam je lične karte. Osmanu je brzo vratio njegovu, uz blagonaklon osmjeh i riječi zahvale, što je, za ove stražare, po pravilu nabusite i veoma važne u vlastitim očima, bilo dosta neobično. Moju ličnu kartu je dugo, veoma dugo zagledao, a onda stao da mi postavlja pitanja čiji je odgovor bio jasno ispisan u mojoj ličnoj karti: kada sam rođen, gdje sam rođen, gdje stanujem. Poslije dugih „provjeravanja“ vratio mi je ličnu kartu bez ijedne riječi, nimalo prijazno me pogledavši.
Vidio sam da je Osmanu bilo neprijatno. Obojici nam je bilo jasno porijeklo našeg različitog tretmana. Ja sam rođen u Beogradu i moje ime i prezime jasno govori da sam Srbin. Stražar je želio da nam nimalo prikriveno da do znanja ko je od nas dvojice dobrodošao, da ne kažem poželjan, a ko nije.
2.
Kada sam odlučio da odem iz Sarajeva, bio sam ubijeđen da ću se u grad brzo vratiti – za nekoliko sedmica, najviše za mjesec-dva. Bilo mi je zapravo potrebno da u tako nešto vjerujem. Da sam slutio ili da sam smio da prihvatim mogućnost da bi moj odlazak mogao da bude definitivan, ne vjerujem da bih ikada napustio Sarajevo, i pored toga što mi je grad sve više postajao tuđ, dalek.
Sjećam se kada sam u osvit zore, 13. avgusta 1992, sa jednom torbom u ruci, napuštao stan, nisam smatrao potrebnim da stvari na svom radnom stolu pospremim barem onoliko koliko to obično čini neko ko odlazi na jednomjesečno putovanje.
3.
Gotovo četiri godine opsade Sarajeva bilo je izuzetno teško napustiti grad, osim za one koji su odlazili sa blagoslovom sarajevskih vlasti. Do danas je ostalo nerazjašnjeno zašto su bosansko-muslimanske vlasti u gradu toliko uporno odbijale da one koji su to željeli puste da odu iz grada. Jer, ako ništa drugo, bilo je lakše prehraniti manje nego više stanovnika, a bio je dragocjen maltene svaki komad hljeba. Ljudi koji nisu imali razumijevanje za ovakvo ponašanje bosansko-muslimanskih vlasti govorili su da je Sarajevo u dvostrukom obruču: unutrašnjem, koga su činili bosanski muslimani ne dozvoljavajući nikome da napusti grad, i spoljašnjem, koji su držali bosanski Srbi. Gledajući sa vremenske distance, objašnjenje najbliže istini čini mi se ono po kome je međunarodna medijska pažnja bila onoliko velika koliko je bilo veliko stradanje ljudi u opsjednutom gradu. Od međunarodnih medija, to jest njihovih izvještaja iz opsjednutog grada očekivalo se da podstaknu međunarodnu vojnu akciju protiv Srba. Da je bosansko-muslimanska vlast u gradu dozvolila svima koji su željeli da odu iz grada ili ih u tome čak pomogla, sva je prilika da bi izuzetno veliki broj ljudi napustio Sarajevo, u svakom slučaju daleko veći broj nego što je, uz sve zabrane i prepreke, uspio da ode. Napušten grad, grad bez najvećeg dijela stanovnika, postao bi medijski nezanimljiv, a sa njime bi se značajno smanjila nada da će se zemlje Zapadne Evrope i Amerike pod pritiskom javnog mnjenja odlučiti na vojnu akciju protiv bosanskih Srba. Tako su stanovnici grada postali dvostruka žrtva – i onih koji su u njemu držali vlast i onih koji su ga sistematski danonoćno uništavali, granatirajući ga sa okolnih brda.
Mnogo godina nakon što sam napustio Sarajevo čuo sam jedan prozaičan, prizeman razlog duge opsade grada. Opkoljen grad je izuzetno povoljna sredina za šverc robe. Različita roba, prije svega hrana, ali i alkohol i duvan i nafta, bili su u opkoljenom Sarajevu više desetina puta skuplji nego izvan grada. Tako su se brzo i jako bogatili oni koji su robu „uvozili“ u grad, i oni koji su „uvezenu“ robu preprodavali po enormnim cijenama. Nije potrebno reći da je iza navedenih „transakcija“ stajala vlast i jedne i druge strane, te da njeni nosioci nisu mogli ne biti zainteresovani da opsada grada što duže traje. (…)
