Ivana Bašić, “Metempsychosis” Salon MSUB, 20. jun 2025 – 31. avgust 2025.
Dok staro umire, a novo ne može da se rodi, nastupa doba čudovišta, pisao je Antonio Gramši pre stotinak godina. U vreme krize čudovišnost jeste centralna odlika svakog aktuelnog poretka, od mitološkog do političkog, od ekonomskog do psihološkog… Međutim, kada kriza postane permanentno stanje a ne izuzetak, onda se prostor iliti vremenska razdaljina između dve normalnosti, kao napregnuta armatura, bespoštedno rasteže. Prošlost neretko prelazi u mitomaniju, a budućnost se patologizuje. Sve dok nešto ne pukne. Pred našim očima ili na neki drugi način.
U Salonu MSUB priređena je izložba Ivane Bašić, čiji radovi, kroz nekoliko hibridnih umetničkih formi ili rodova, eksplicitno prikazuju ambivalencije i liminalna stanja procesa, mehanizama i tela u pretpostavljenom dobu interegnuma. Važno je naglasiti da napetost između više polova, bez očekivane moguće sinteze ili bar srećnog kraja, jeste osnovno poetičko načelo svih radova. Stoga, na toj skali ne bi trebalo da bude binarnosti. Reč je o prizorima mimo dijalektičkog optimizma i svakako bez racionalne logike čiju atmosferu pronalazimo u nadrealističkim snovima ili dobroj kafkijanskoj književnosti. Novost koju donosi Ivana Bašić leži u sugestivnom uvidu da himere postoje uvek i oduvek, da je kriza asinhrona, ali i da arhetipski narativi, pre svega ostalog, mogu da objasne savremenost.
Ivana Bašić je mlada autorka koja duže vreme živi i radi u Njujorku. Do sada, domaća publika je u nekoliko navrata imala priliku da vidi njene radove koji uvek privlače pažnju svojom zahtevnom produkcijom (toliko retkom u domaćim okvirima), precizno odabranim materijalima i autentičnom poetikom. Kustosi izložbe Miroslav Karić i Zlata Vučetić, odabravši za postavku skulpture/instalacije, crteže i video-rad, omogućili su da se umetnička priča Ivane Bašić proširi i uspostavi prostorni ambijent. Sam naslov izložbe – “Metempsychosis” (što znači proces seljenja duše nakon smrti u drugo telo, ljudsko ili životinjsko), upućuje na intenciju autorke da pažnju publike usmeri na cikličnost vremena i transformaciju materije i to kroz reprezentacije onih htonskih bića i pojava koje svoju umetničku ubedljivost podjednako duguju produkciji, korišćenom materijalu, kao i iskustvu kolektivnog nesvesnog.
Centrano delo pod nazivom “I had seen the centuries, and the vast dry lands; I had reached the nothing and the nothing was living and moist” predstavlja skulpturu hibridnog bića čiji neizvestan opstanak zavisi od spajanja i saživljavanja s drugom vrstom. Dominantna bogomoljka se povlači unazad dok na sebi nosi začetak druge formacije, još uvek nedovoljno rezistentne na nalete večne pustinje. Umetnica je dakako u pravu; neke priče će se ciklično ponavljati – ako se udaljimo od egipatske mitologije, imamo tragičnog Kleovog “Angelus Novusa”, anđela istorije, koji sa tugom posmatra gomilu ruševina prošlosti dok ga oluja istorije neprestano gura u budućnost. Tu je i gigantska paučica “Maman” Luiz Buržoa, sačinjena od bronze i čelika, koja sa sobom nosi mermerna jaja. Rađanje novog, neprilagođenog ili krhkog kroz nasilje i katastrofu jeste obeležje upravo onih dela koja nam na najbolji način prikazuju savremenost i to, rekli bismo, iz optimističkog ugla. Pesimistički stav pak ne računa na subjekatsku poziciju svedoka.
foto: bojana janjić…
Genijalno izabrani materijali koje upotrebljava Ivana Bašić uvek su u službi narativa, “tačnog” opisa figure, njenih stanja i činova. U radu “Hypostasis” korišćeno je duvano staklo, dah, prašina, izduvno crevo trkačkog automobila. Dve larve ispunjene su prašinom i dahom autorke (u onoj meri u kojoj svaka zatvorena staklena forma sadrži dah svog tvorca), a crevo naravno nije organsko; ovde zapravo nema mekog pupka, nema sluzave materice, već samo slutnje nekakvog nehumanog prisustva bez subjektivnosti.
Radovi “The Temptation of Being” #2 i #3 počivaju na ogromnim pseudomedicinskim instrumentima od nerđajućeg čelika koji prihvataju, pridržavaju i nabadaju nedefinisanu formu koja poseduje samo isprepletene organe, ali ne i telo samo. Prizor je istovremeno poznat i potpuno čudovišan, naime “The Temptation of Being” kao da postaje trop, alegorija za kanonski čvrsto utvrđeni hrišćanski motiv. Otuda potiče i strahota i uverljivost reprezentacije – deluje kao da je u apsolutnoj izloženosti sadržana i konačna istina.
Upravo iz takvih razloga radovi Ivane Bašić mogu delovati krhko samo na prvi pogled – zapravo ranjivost i nezaštićenost jesu stanja preko kojih sa izvesnošću imamo svest o svojim telima, o nama samima. S druge strane, na izložbi je sve tvrdo, glatko, večno; od alabastera, čelika i bronze uz nešto voska, do stakla koje se uvija i peska koji se kovitla. Reč je o napetom susretu onoga što prepoznajemo i znamo, što možemo zamisliti i osetiti, sa reprezentacijom onoga što je apsolutno nezavisno od ljudskog agensa. Frederik Džejmson taj susret naziva alegorijom kao društvenim simptomom. “Alegorijom se te nesumjerljive sile ne objedinjuju, već se dovode u odnos jedna s drugom tako da iz njih, kao što je to slučaj sa svom umjetnošću i sa svim estetskim iskustvom, može proizaći ili ideološka utjeha ili tjeskobno odsustvo spokoja koje je povezano s opsežnim znanjem”.
Stoga, ako se vratimo na početak, odnosno na rad “I had seen the centuries…” možemo ustvrditi da Ivana Bašić prikazuje savremenost iz budućnosti, onu eksluzivnu savremenost koja još nije doživljena, jer se tek/upravo rađa na nekoj mogućoj, budućoj vremenskoj matrici. Sva je prilika da će takvo vreme, utešno ili teskobno, biti neponovljivo.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Uprava Beogradskog sajma najavljuje da će Sajam knjiga biti bolji i uspešniji od prošlogodišnjeg, i pored toga što mnogi izdavači otkazuju učešće i što su Dušan Kovačević i Vladislav Bajac podneli ostavke
Reditelj opere „Bal pod maskama“ Boba Đurović odbio je ponudu Narodnog pozorišta da je obnovi za početak sezone, zato što ne želi da sarađuje sa upravom koju je postavila vlast zbog koje 13 godina ne može da režira
Ovog vikenda mediji i društvene mreže nisu komentarisali premijere, nove izložbe, koncerte i knjige, zato što ih nije ni bilo. Umesto njih, pričalo se o novim otkazima i represijama u kulturnom životu, o Davoru Perunoviću, dečjoj emisiji RTS, Ljubici Vraneš, Aji Jung...
Živimo u periodu institucionalizovanog ćutanja, gde se pravila i uredbe ne donose da bi uredili rad, već da bi stvorili zvanični jezik tišine. Najnoviji primer je Narodno pozorište u Beogradu
To što Vučić u činjenici da studenti jedu triput dnevno vidi „obojenu revoluciju“ svedočanstvo je autoprojekcije – on nikad nije iskusio podršku, a da nije plaćena
Kao što Vučić govori o dijalogu, Dačić i Vasiljević zbore o zakonu, borbi protiv kriminala i policiji od koje „ni jedne nema bolje“. Reč je o čistom fejku, kao što je i sve ostalo pod naprednjačkim režimom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!