Istarska razglednica

Dok je postojala socijalistička Jugoslavija, Pula je bila sinonim za film. U zemlji čiji je doživotni predsjednik bio filmofil, unutar kinematografije koja je godišnje proizvodila pristojan broj filmova, to je bio grad u kojem se svakog ljeta skupljala filmska i društvena krema cijele SFRJ na festivalu domaćeg filma. Kad je sa osamostaljenjem Hrvatske, iz tamošnje perspektive fraza „domaći film“ postala mnogo uža, Pula je ostala festival domaćeg filma, ali to više nije bilo to. Novostvoreni vakuum iskoristilo je Sarajevo, pa se kroz regionalnu takmičarsku selekciju na Sarajevskom filmskom festivalu, ovaj grad nametnuo kao centralno postjugoslovensko filmsko-festivalsko središte. Ipak, baš tih ranih devedesetih, kad se filmski festival u Puli „suzio“, ovaj grad je dobio svoju književnu manifestaciju: Sajam koji je, evo, ovog decembra proslavio dvadeseti rođendan. Pomalo je to na prvi pogled i paradoksalno, ali izvan Hrvatske, barem u nekim krugovima, Pula je danas možda i poznatija po Sajmu knjiga negoli po filmskom festivalu.

MI MORAMO SANJATI: Službeno se Sajam knjige u Puli zove Sa(n)jam knjige u Puli, a ta grafičko-žurnalistička dosjetka gdje se zagradom osigurava dvosmislenost duhovito je „prevedena“ i na engleski jezik pa Fair postaje Fair(y). Sajam je nastao oko pulske knjižare Castropola u organizaciji njene vlasnice Magdalene Vodopije. Knjižara je u međuvremenu, kao još jedna žrtva famozne ekonomske krize, zatvorena, ali je Sajam opstao i – kako se to kaže – svake godine u svakom pogledu sve više napreduje. Na otvaranju su se ove godine pojavili predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović i ministrica kulture Andrea Zlatar, a postalo je već pravilo da u Puli svake godine gostuje barem jedna istinska svjetska književna zvijezda, u najmanju ruku iz reda ozbiljnih kandidata za Nobelovu nagradu (bilo je, naime, i „gotovih“ nobelovaca poput Orhana Pamuka). Takođe, Sajam u Puli je jedna od onih manifestacija o kojima svi učesnici govore blagonaklono i u superlativima, a bez fraza i kurtoazije. Imajući u vidu da se cijeli Sajam razvio ponajprije iz entuzijazma Magdalene Vodopije i njenih saradnika i saradnica, dosjetka sa sanjanjem knjiga ima smisla. Do prije nekoliko dana, moja slika Sajma knjiga u Puli bila je medijsko-kafanski posredovana: ili sam, naime, čitao o njemu ili su mi doživljaje sa Sajma prepričavali prijatelji, kolege i znanci. A ovog sam decembra, eto, i ja bio na Sajmu. Ono što slijedi je skica prvih dojmova, takoreći razglednica.

PROLEĆE ČAK I U DECEMBRU: Na Sajmu sve počinje i sve završava u velikoj zgradi koja se službeno zove Dom hrvatskih branitelja. Zgrada je inače stotinjak godina stara; izgrađena je 1913. kao mornarički kasino austrougarske mornarice. Za vrijeme SFRJ bila je, pretpostavljam, ono što se zvalo Dom JNA ili Dom armije. I gabaritima i arhitekturom, zgrada podsjeća na slične habzburške građevine. Liči zapravo jako na Dom armije u Sarajevu, sa gotovo identičnim balkonom iznad ulaznog stepeništa. U zgradi skraćeno zvanoj DHB nalaze se izdavački štandovi sa knjigama na prodaju, press centar i ured za goste, kao i prostorije u kojima se održavaju programi, promocije i književne večeri. Centralna tema ovogodišnjeg izdanja Sajma je 1914. godina, odnosno stota obljetnica Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata. Promovišu se različite knjige na ovaj ili onaj način povezane s centralnom temom, vode se rasprave i „okrugli stolovi“. I radnim danima i vikendom, i prijepodne i popodne i uveče, programima prisustvuje veliki broj ljudi: od gimnazijalaca do penzionera. Pula nije veliki grad i očito je da je Sajam „odgojio“ svoju publiku i da je još „odgaja“. A predstavlja se i događa svašta: dvije knjige Marka Tompsona – i prevedena biografija Danila Kiša i kod nas još uvijek neprevedena monografija o talijanskom frontu u Prvom svjetskom ratu, novi roman Ante Tomića, nove knjige Teofila Pančića i Igora Mandića, nova proza Klaudija Magrisa… I sve to u decembarskim danima što podsjećaju na proljeće. Sunce sija, nebo se plavi, temperature su oko petnaest-šesnaest stepeni, more je mirno, ima čak i rijetkih kupača.

LISTAM STARE NOVINE: Kao i obično na ovakvim književnim manifestacijama, barem iz perspektive učesnika, ključne stvari se dešavaju u neformalnim druženjima. Svi su učesnici smješteni u istom hotelu, pa su susreti i ćaskanja u lobiju, liftovima i sali za doručak neizbježni. U hotelskim sobama nema besplatnog interneta, pa oni koji moraju da pišu mejlove s kompjuterima silaze u kafanu. Od hotela do DHB-a stiže se za pola sata lagane šetnje, ali gosti Sajma imaju i besplatan prevoz gradskim autobusima. Kupujući novine za čitanje uz jutarnju kafu, iznenadim se kad pored „Globusa“ ugledam i „Nacional“. Mislio sam da je „Nacional“ odavno ugašen?! Kupujem aktuelni broj i vidim da je zapravo riječ o prvom broju upravo obnovljenog magazina. Svakakvih potresa ima u hrvatskoj medijskoj galaksiji. Bilo je to očito i na sajamskoj promociji knjige Smijeh slobode: Uvod u Feral Tribune Borisa Pavelića. Riječ je o obimnoj knjizi, monografiji čuvenog splitskog nedjeljnika. Atmosfera u publici je bila napeta, bilo je negodovanja što se prisutnima obratio i Albert Faggian, jedan od izdavača knjige, istovremeno i vlasnik pulskog „Glasa Istre“ te riječkog „Novog lista“ za koji mnogi Puljani drže da je uništio njihov lokalni dnevnik te da isto planira da napravi i sa poznatijim riječkim novinama. Ljudi se generalno žale da se ulaskom u Evropsku uniju ama baš ništa nije promijenilo nabolje. Živi se i gore nego ranije. Nema prevelike euforije oko započete kampanje za predsjedničke izbore, no i ankete i puls javnosti su složni da makar Josipović opet i bio izabran za predsjednika, nema šanse da SDP opet pobijedi na parlamentarnim izborima.

UHVATI RITAM: Pula ima dobar ritam. Ima otvorenost kakvu uglavnom imaju lučki gradovi, ima patinu mjesta s prošlošću sjajnijom od sadašnjosti, ima zanimljive istorijske odbljeske. Takođe, Pula ima aerodrom što je blizu centra grada, a za koji ti se, dok besciljno šetaš, čini da je vrlo prometan. Svako malo, naime, iznad sebe vidiš avion kako se uzdiže, a dovoljno je blizu da na repu možeš da prepoznaš kompanijske insignije. Na stranu cijela priča o Džojsu, na stranu veliki plakati obljepljeni širom grada na kojima su ispisani citati gostiju Sajma, od Miljenka Jergovića do Ljudmile Petruševske, lijepo je i literarno proći pored grafita Putovanje na kraj noći. Ima takođe Pula i ono što je karakterisalo Jugoslaviju, a što su u manjoj ili većoj mjeri sačuvali neki njeni gradovi, ima, naime, u sebi elemente tri krucijalna civilizacijska kompleksa: i Mediterana i Srednje Evrope i Balkana. Lijepo je kad se to troje prožima. Na zajedničkoj promociji novih knjiga Teofila Pančića i Igora Mandića – u sklopu programa Autor čita autora, pa je tako Pančić predstavljao Mandića, a Mandić Pančića – Mandić je u jednom trenutku poželio s publikom da podijeli jedan odlomak iz Pančićeve knjige 39 dana juna. U odlomku se, između ostalog, pominje i neka crnka s kosom kao zift. Šta ti je ovaj zift, opsovao je teatralno Mandić, dok je Teofil Pančić odgovorio kako je, eto, crno kao zift opštepoznata fraza, a da niko i ne zna šta je taj, da prostiš, zift. Otkud mu to, pitam se, pa u Bosni, čini mi se, skoro svi znaju da je zift – katran. Nešto mi se čini da je na kutiji Izmira, užasno jakih turskih cigareta koje su se pušile tokom rata preko ko zna kakvog eksport-importa, na kutiji uz miligramažu nikotina, stajala i miligramaža – zifta. Pominjem poslije promocije Ivanu Lovrenoviću da mi je čudno da ni Mandić ni Pančić, obojica istinski eruditi, ne znaju šta je zift, a Lovrenović se smije i kaže: Slabi su Balkanci. I zbilja, razmišljam, Pančić je tipičan mitelevropejac, a Mandić čovjek s Mediterana. Balkan je nešto drugo. Inače, najluksuzniji smještajni objekat u Puli, ponosni nosilac pet zvjezdica, zove se Villa Vulin. Vozeći se taksijem ka autobuskoj stanici, u rani sabah, u pola šest ujutro, gledam još jedanput na putokaz koji putnika namjernika usmjerava ka toj villi šarmantnog i nadasve asocijativnog imena. Iz Pule ka Beogradu, naime, autobusi voze ili u šest ujutro ili u osam uveče. Muka je ustati rano, ali još je veća muka cijelu noć provesti u busu. Kroz polusan slažem utiske iz Pule i pratim kako kupimo putnike za Beograd u Rovinju i Rijeci. Nedugo nakon izlaska na autoput Zagreb–Rijeka, šofer pravi prvu pauzu. Kupujem kafu i mahinalno gledam na fiskalni račun. Toponim na kojem se nalaze odmorište i benzinska pumpa zove se – Ravna Gora. Došlo neko takvo vrijeme, mandićevski dumam pospano, da ni u Istri i Kvarneru ne možeš pobjeć od Vulina i Ravne gore.