
Baština
Zašto Narodno pozorište kostime baca na kontejner
Pozorišnim kostima nije mesto na kontejneru. Fotografija koju objavljujemo snimljena je ispred zgrade Narodnog pozorišta
Handle With Great Care; koncept i koreografija Dalija Aćin; Beogradsko dramsko pozorište

Naslov nove predstave koreografkinje Dalije Aćin sasvim je primeren i tačan: on se može shvatiti u svom doslovnom smislu, kao uputstvo ili, još tačnije, upozorenje kako treba pristupiti ovom umetničkom delu. I, zaista, predstava Handle With Great Care traži vrlo posvećenog i strpljivog posmatrača, onog koji će, bez roptanja, pratiti njen namerno i naglašeno spor ritam i koji neće upisivati izričite i transparentne „globalne metafore“ u njenu veoma apstraktnu, antinarativnu i antimimetičku strukturu… Da bi se predupredila situacija „slona u staklarskoj radnji“, možda bi u analizi ove predstave trebalo početi od onoga što je najočiglednije – od opisa slike.
Koncept prostora (potpisuje ga takođe Dalija Aćin) krajnje je minimalistički: samo jedna skromna viseća lampa, nalik isledničkoj ili fabričkoj, opisuje slabašan krug svetla u neodređeno širokom polju mraka, a u krugu dominira veliki, stari madrac. Na madracu zatičemo dva ženska tela (izvođačice su Ana Ignjatović i sama Dalija Aćin) koja su, u priličnoj meri, „razgrađena“ igrom svetlosti i senke, jer su njihovi pojedini delovi uvek u mraku – pre svega, lica. Ova tela stvaraju utisak odraza ili duplikata, jer su isto obučena – crni triko, crna kratka suknja i iste, smešne i velike pseudoistorijske perike – a nalaze se i u istovetnom položaju na madracu. Pokreti koje polako počinju da prave su vrlo mekani i delikatni: ne odvajajući se od madraca, dva tela doslovno klize, u različitim pravcima, duž njegovih površina i ivica. S vremena na vreme, ona u potpunosti skliznu na pod i nastave da, u vrlo neobičnoj pozi s nogama uzdignutim u kolenima, klize ka razlivenim obodima svetlosnog kruga; tada liče na nekakve čudne insekte ili nedefinisanu masu koja se izlila izvan svog korita.
Ovi koreografski elementi se ponavljaju i tako stvaraju – iako u tom ponavljaju nema nekakve posebne pravilnosti – efekat repetitivnosti. Taj namerni izostanak razvoja i dinamike dodatno je označen krajnje minimalističkim, monotonim zvukom nalik brujanju mašine, kroz koji se, retko i jedva čujno, probijaju vrlo udaljeni odjeci klasičnih melodija (odlična „muzika“ Rastka Lazića). Brzopleti posmatrač bi mogao, podstaknut ovakvim „ritmičkim kvalitetima“ i očitim izostankom narativne i mimetičke strukture, da negira i postojanje bilo kakve dramaturgije u ovoj predstavi. Pored toga što je i sama repetitivnost dramaturški princip, u predstavi je izrazito prisutan jedan pokretački element (dramaturg je Saša Božić): to su ženske cipele s visokom potpeticom, koje stoje na ivici svetlosnog kruga i sve vreme rečito najavljuju neki – Događaj. Lično sam bio ubeđen da ćemo ovde imati dramaturški efekat „lažnog navođenja“, ali su cipele, zaista, zaigrale: na kraju ih Dalija Aćin obuva, staje uspravno i tako uspostavlja sasvim drugačiju vizuru od one koja je dotad dominirala – od horizontalne, klizeće i puzeće uronjenosti u prostor. Ova zamena horizontale vertikalom deluje kao plastično distanciranje od svega prethodno viđenog i doživljenog, kao „filozofski odmak“ i komentar.
Iz prethodne analize lako se može zaključiti da je plesna predstava Handle With Great Care izrazito konceptualna, da je njena struktura vrlo otvorena i apstraktna, te da u nju ne treba, kao što je već istaknuto, nasilno učitavati neka dorečena i izričita značenja. Ipak, to ne znači da ona nije asocijativna i evokativna; naprotiv, ova predstava snažno pokreće i naš intelektualni i naš emocionalni aparat. Te misaone i emocionalne reakcije su, u ovakvoj vrsti pozorišta, potpuno lične, ali mi se, ipak, čini da se može ustvrditi da one ne detektuju toliko društvene i psihološke kategorije, koliko filozofske. Ili, prevedno na srpski: iščitavanje društvenih i psiholoških odnosa iz pokreta ova dva ženska tela (tipa: „odsustvo kumunikacije“) bilo bi isuviše ilustrativno, da ne kažem banalno, u odnosu na mogućnost tumačenja ove koreografije kao (filozofskog) ispitivanja granica egzistencije, prapočela iz koga sve nastaje, ljudskih potencijala i ograničenja, odnosa egzistencije i ništavila, različitih procesa individuacije… Doduše, koliko god se trudili da „rukujete s puno pažnje“, čim se prepustite jezičkom oblikovanju misli i osećanja koje jedno ovako apstraktno i konceptualno delo proizvodi, javlja se rizik od zapadanja u banalnost. Zato treba zaćutati i prepustiti se ličnom doživljaju ove veoma smele, radikalne, promišljene i uzbudljive predstave, izvedene na Novoj sceni Beogradskog dramskog pozorišta.

Pozorišnim kostima nije mesto na kontejneru. Fotografija koju objavljujemo snimljena je ispred zgrade Narodnog pozorišta
Nova sekretarka kulture Grada Beograda Jelena Medaković, najavljuje promene atmosfere u kulturi ove „ove nezgodne godine“, i smatra da treba pomoći Bitefu i Festu da ostanu veliki festivali

Sa smanjenim budžetom za 25 odsto, bez konkursa Grada i Ministarstva kulture, Udruženje primenjenih umetnika ULUPUDS i njegova galerija „Singidunum“ su na ivici opstanka. „Solidarnost. Umetnost nije sama“ naziv je izložbe kojom pokušavaju da izađu iz krize

Posle zaposlenih u Narodnom pozorištu, i šest filmskih udruženja zahtevaju da ministar Selaković podnese ostavku. Poslali su mu pismo sa tri pitanja

Istorijska godina Bitef festivala, u kojoj se odlučuje njegova sudbina, bliži se kraju. Već sad je jasno zašto je došlo do najveće krize ovog evropski važnog festivala, i ko je njen autor
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve