img
Beograd, 19°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Pozorište

Globalna metafora

13. decembar 2006, 14:06 Ivan Medenica
Copied

Dušan Spasojević, Odumiranje;
režija Egon Savin; igraju Dara Džokić, Boris Isaković, Igor Đorđević, Branka Šelić-Ilić i Anđelika Simić
Atelje 212

Debitantski komad mladog pisca Dušana Spasojevića Odumiranje ima temu koja nije tipična za autorovu generaciju, naprotiv; nasuprot aktuelnom talasu drama sa urbanim i generacijskim temama, Odumiranje je tekst koji tematizuje život na selu. U tradiciji Kamena za pod glavu Milice Novković, i ovaj komad ne nudi idealizovanu, pitoresknu sliku sela, već ga prikazuje realistički nepristrasno, bez vrednosnog suda, kao jedno grubo i suro(vo) okruženje. Pratimo isprepletenu sudbinu dve porodice s planine Povlen, koje imaju slične traume iz prošlosti, a i budućnost im je determinisana na srodan način: obe su osuđene na odumiranje zbog fatalnog sukoba dece s roditeljima, kako živim tako i mrtvim.

Već na osnovu nekih dramskih motiva spomenutih u ovom kratkom sižeu, može se pretpostaviti da ambicija komada Odumiranje nije nekakav verodstojan sociološki prikaz „izazova savremenog srpskog sela“, da njegova priča ima samo ovlašni realistički okvir. Sin koji napušta dom i odlazi u tuđinu, majka koja je zauvek zaćutala zbog smrti sina, ćerka koja se sveti roditeljima tako što odlučuje da ne rodi dete, sin koji prodaje zemlju s očevim grobom, sin koji je ostao neplodan zbog očevih batina – sve su to dramski motivi koji, prevazilazeći prvi utisak patetičnih opštih mesta, teže da poprime obrise arhetipova i artikulišu jednu autentično tragičku priču. Tim poetičkim odlikama možda bi mogla da se pravda i jedna slabost na planu realističkog oblikovanja građe: jezik likova nije stilski ujednačen, on luta između pokušaja društvenog utemeljenja i univerzalnosti… Tragičke ambicije drame zaokružuju se u sceni susreta predstavnika mlađe generacije dve porodice u kojoj se saznaje da, iz različitih razloga (u oba slučaja prisutna je i roditeljska krivica), nijedno od njih dvoje neće imati dece, pa se tako, kao neminovna perspektiva i njih i njihovih porodica, javlja stanje na koje se svodi i „globalna metafora“ dela – odumiranje.

Izvesna dramska rudimentiranost situacija, odnosa i likova, koja se može tumačiti ovakvim poetičkim ciljevima, bila je, u predstavi Ateljea 212, prevaziđena u procesu rada reditelja Egona Savina s glumcima, a čime je Spasojevićeva drama dobila na psihološkoj gustini. Jednu od većih promena doživeo je lik Strahinje; u tumačenju Borisa Isakovića, on je i dalje bio vitalan i borben, iako duboko nesrećan čovek, ali je dobio i notu izrazite narodske prostosrdačnosti, gotovo blentavosti, koja ga je činila nekako još životnijim, složenijim, uverljivijim, pa i tragičnijim likom. U interpretaciji Dare Džokić, liku majke Milice odlično bi pristajalo ime jednog drugog lika iz ove drame – Stamena; glumica je, zaista, postavila Milicu kao monolitni prikaz, s tragičkim rezonancama, stemene, ozbiljne i napaćene junakinje. Igor Đorđević je tačno igrao odlučnog, ali ne i bezosećajnog Janka, mladog čoveka koji hoće da pobegne iz te pustoši u veliki svet s velikim perspektivama.

Najveća dramska transformacija sprovedena je na liku druge majke, one koja ne progovara ni reč otkako joj se sin ubio. Reditelj i glumica Branka Šelić-Ilić odlučili su da Jovankino ćutanje ne tumače kao fatalističku odluku, kako sugeriše tekst, već kao realno stanje, kao psiho-fiziološki problem, kao stvarnu nemoć nastalu iz pretrpljenog bola; ona pruža brojne znakove unutrašnjeg života (u tekstu postoje samo nagoveštaji), setno gleda sliku mrtvog sina, raduje se ćerkinom povratku. Glumica je uverljivo branila ovakvu postavku (snažna scenska prisutnost u prizorima dugog ćutanja), ali se, ipak, postavlja pitanje da li je takvo tumačenje adekvatno, da li ne dovodi do preterane psihologizacije (počinjete, sasvim nepotrebno, da pogađate Jovankinu dijagnozu), da li se njime ne gubi tragička dimenzija lika. Slična preteranost u psihologizaciji, koja nas inspiriše da vršimo psihijatrijsko dijagnostifikovanje, postoji i u postavci Jovankine ćerke Stamene, mada je ovde reč samo o naglasku u glumačkom izrazu Anđelike Simić, jer je takvo tumačenje utemeljeno u činjenici da je ovaj lik izvorno zamišljen kao krajnje nervno labilan.

Reditelj Savin i njegov scenograf Geroslav Zarić osmislili su simultanu pozornicu s tri prostorna punkta (dva u Miličinoj kući i jedan u Strahinjinoj i Jovankinoj), koja su se svodila na kocke sa stilizovanim – u duhu dečijeg crteža – prikazom različitih enterijera. Ovakva stilizacija bila je likovno veoma efektna, mada njeno značenje nije bilo potpuno razgovetno; iskošenost ovih „mansiona“ mogla bi da bude oznaka klizišta na kome su te kuće izgrađene, ali i metafora opšteg urušavanja seoskog sveta. Najveći doprinos ovakve organizacije scenskog prostora leži u spomenutom simultanitetu prizora, koji je reditelju Savinu bio potreban da bi znakovito prikazao istovetnost sudbina, pre svega, dve majke i tako od njih napravio, a u potpunosti u duhu poetičkih ambicija teksta, arhetipske figure patnje, stradanja, propadanja i neumitnog odumiranja – ubojita slika dve žene koje sede povijenih leđa i glave oslonjene na ruku, odnosno zid.

Pojava drame Odumiranje Dušana Spasojevića izvesno nije prevratnički trenutak u srpskoj dramaturgiji, ali ona nagoveštava darovitog i veštog pisca, dok predstava rađena po njoj ostvaruje standard koji se i očekivao od ovakve glumačke podele i autorske ekipe.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Kultura

19.novembar 2026. S. Ć.

Evropska nagrada Novosadskom džez festivalu

Novosadski džez festival dobio je evropsko priznanje za muzičke festivale, jednoglasnom odlukom žirija

Kultura

19.novembar 2026. S. Ć.

FAF: Prvi ovogodišnji festival u Beogradu koji izgleda kao festival

Festival autorskog filma se medijski dočekuje kako dolikuje velikom festivalu, a i selektovani filmovi odgovaraju njegovoj odrednici da prikazuje nagrađene filmove. Fest, Bitef, Bemus i Oktobarac nisu dostigli svoje odrednice

Kultura

19.novembar 2026. S.Ć.

Nova galerija SANU: Izložen izbor radova akademika dobijenih na poklon

SANU otvara prvi od tri nova prostora izložbom radova Zore Petrović, Ljubice Sokić, Predraga Peđe Milosavljevića, Stojana Ćelića, Mladena Srbinovića, Milice Stevanović, Save Halugina i Miodraga Tabačkog - izbor od 250 radova dobijenih akvizicijom

Pozorište

18.novembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Razgradnja malograđanskog uma

Kabuki, Ansambl Bele Pintara, Festival “Desiré Central Station”

Knjige

18.novembar 2026. Goran Stojanović

Politička anatomija jedne iščezle mogućnosti

Dejan Jović, Otpor intelektualaca, Akademska knjiga, Novi Sad, 2025.

Komentar
Vučić, Jovanov

Pregled nedelje

Skupštinski krindž Aleksandra Vučića

Kako je Aleksandar Vučić uverio javnost da naprednjaci nisu dostojni potpredsedničkog mesta Narodne skupštine i kako mu je njen predsednik – Aleksandar Čupić – pred svima teoretski i praktično objasnio šta je parlamentarizam

Filip Švarm
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić

Komentar

Vučićevo konstituisanje iluzije

Aleksandar Vučić svojim jezikom ne konstituiše stvarnost, već iluziju, jedino što sada više neće biti u stanju da iluziju nameće policijskim pendrecima i plaćenim batinašima. To je pokazao na konstitutivnoj sednici Narodne skupštine

Ivan Milenković
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure