Dok se Đavo ne namiri

Stvarno, nakon prošlih nekoliko godina koje su se, svim suprotnim dokazima unatoč, činile nekako kao „manje historijske“, ova je bila takva da čovjek šiban događajima i vijestima lako može „testirati“ njenu historičnost. Recimo, tako da zamisli glas nekog budućeg, umornijeg i uplašenijeg Baneta Bumbara koji će jednom, a bez truna nostalgične čarolije originala, tronuto intonirati nad Simjanovićevom nezaboravnom muzičkom temom:

„…te 2016. godine, umrli su David Bowie, Prince i Leonard Cohen. Na američkim predsedničkim izborima pobedio je Donald Trump. Umro je Fidel Castro. Bob Dylan dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Umrli su Dragan Nikolić i Bata Živojinović. Umrle su Jadranka Stojaković i Esma Redžepova.“

Vidi se pak iz prve da je muzički svijet – pored jednog veličanstvenog priznanja – trpio najveće gubitke. Počelo je odmah s najvećim, u prvim danima, i završava se izgleda isto tako. Kažemo „izgleda“ jer iako je do kraja 2016. ostalo svega koji dan, ovo je godina kad se u nekom trenutku činilo, do nevjerice, kao da odlasci neće stati – dok se Đavo ne namiri.

Raspršeno po kalendaru nizala su se svako malo imena, najpoznatija i ona znana uglavnom ljubiteljima muzike; neka što su se ugasila u dubokoj starosti i sa zaokruženim opusima, a neka danteskno, zaustavljena „na pola svoga životnoga puta“. George Martin, inovator studijskog zvuka i „peti Bitls“; kompozitor avangardista Pierre Boulez; Greg Lake i Keith Emerson – iz istog benda u jednoj godini – pridružili su se Lazi Ristovskom da tamo gore bistre Hammonde i Moogove; senzibilni Argentinac Gato Barbieri odsvirao je zaista svoj Posljedni tango u Parizu i otišao zemljaku Cortázaru u onostrano hispansko premetanje džeza i zavođenja; odjahao je stari kantri-mrgud Merle Haggard kojem ni pola života pušenja opijata kao da nije moglo ništa; Toots Thielemans, belgijski džez-melankolik što je uveo usnu harmoniku u stil, možda „džemuje“ sa svojim prijateljem Boškom Petrovićem; odjezdio je bjelobradi stoik Leon Russell, autor divne Song for You i šef Joe Cockerovog neponovljivog orkestra Mad Dogs and Englishmen, i Scotty Moore, Elvisov gitarista s revolucionarnih prvih singlova, i Glenn Frey, potpisnik Hotela California…

I evo, točno onako kako je pjevao pokojni Toma Bebić – „nije gotovo kad je gotovo“: u trenutku dok ispisujem tekst, stiže vijest da je upravo otišao Rick Parfitt, neumorni ritam-gitarista Status Quo i naš negdašnji česti gost. Ni dan kasnije, na Božić, u pedesetčetvrtoj utihnuo je i tvorac najvrsnijeg bijelog soula i formativna figura generacije – protejski, senzualni George Michael.

Rusija, uvijek za dugu stopu tragičnija od ostalih, u padu aviona izgubila je čitavu postavu hora Crvene armije – njih šezdeset, kažu…

foto: AP

KJAROSKURO: Ipak, tri prvospomenute smrti udarile su najjači pečat teškoj godini, i svaka na različit način, podrazumijeva se.

Tako, nagli odlazak Princea – pjevača, gitariste, multinstrumentaliste, kompozitora, plesača, seks-simbola, uzorne „poliformne“, postmoderne pojave i jedne od posljednjih pravih pop-zvijezda – bio je opipljivo tragičan jer tako očito prijevremen. Put i život Princeov prekinuti su, još gore, usred novog uzleta i interesa za njegovu muziku, a nakon decenijskog autorskog tavorenja i uzaludnih, tvrdoglavih bitaka. Međutim, odmah nakon njegove smrti i od trenutka kad minijaturni (160 cm bez štikli) ekscentrik iz Mineapolisa više nije kao dotad mogao opsesivno kontrolirati apsolutno sve aspekte javne slike o sebi, počelo je izlaziti i nešto mnogo tamnije iz pozadine. Iza uzbudljive, šarene, uvijek senzualne i redovito spektakularno odsvirane i producirane pjesmarice koja je obilježila dvije dekade, ocrtavali su se post mortem sve jače obrisi lika koji smo samo naslućivali i u vesela, manje opterećena vremena nesvjesno potiskivali. Blizanački, zračno lagan izvana, Prince je dugo skrivao opskuran privatni svijet: unutarnji razdor između opresivne, sektaške religioznosti (za nevjerovati, bio je Jehovin svjedok), naspram izrazite tjelesnosti, čitavu patologiju odnosa i veza sa ženama, promiskuitet, paranoidnost, uopće nagriženo mentalno i fizičko zdravlje. Iz potonjega, jednako kao kod nekadašnjeg takmaca za tron Michaela Jacksona, išli su i unajmljeni doktori-lešinari na platnom spisku i automedikacija koktelima legalnih, a ubilačkih droga koje su muzičara na kraju i koštali života. Prince je umro bez mira i digniteta, između leta privatnog aviona i koncerta, ostavivši jednom radosnu epohu i generaciju bez mogućnosti zaključenja i otpusta.

Foto: AP

„HOĆEŠ MRAČNIJE?“: Sasvim obrnuto, u smislu dovršenja i opraštanja, otišao je Leonard Cohen. Bard druge polovine dvadesetog i početka ovog vijeka, najavljivao je svoj fizički nestanak dugo, a posljednjim albumom koji je izašao samo šesnaest dana prije smrti – kao Židovu, Cohenu bi se vjerojatno dopala ova crnohumorna, skoro kabalistička igra brojeva: 16–2016 – oprostio se javno, tematizirajući pjesmama vlastiti odlazak hrabro i duhovito. Uopće, „najdepresivniji“ i ujedno vjerojatno najduhovitiji kantautor, napravio je od ove klackalice između (istinskog i stiliziranog) mraka i humora čitav subžanr pa ga tako i sproveo do samog kraja: svoj muzičko-poetski epitaf nazvao je „You want it darker“ – što se moglo čitati i kao izazovno retoričko pitanje i kao konstatacija. Pripadajući narodu i kulturi koja od davnine s Bogom razgovara i tragično ali i metafizičkim vicem, Cohen je frapantno spojio oboje, obje razine: na ironičan stih i rečenicu naslova dovezuje se zapijevanje, prvo kantautora pa onda i kantora montrealske sinagoge na kraju pjesme (!) s citatom na hebrejskom iz Staroga Zavjeta, iz priče o Abrahamu i Isaku: „Hineni, Adonai“ – „Evo me, Gospode“. I ponavlja još jednom, na maternjem jeziku, gotovo šapćući, pomireno ali i s plamičkom nade: „I’m ready, My Lord“.

Poput kakvog starovremenog židovskog mistika Leonard Norman Cohen zaokružio je život, čini se, najbolje što je mogao, najbolje što mu je bilo dano. No, on je i velikodušno i zavjerenički, intimno, ostavio prostor i svojoj sofisticiranoj i inteligentnoj publici da ga odtuguje. Malo ih je u historiji kojima su obje stvari pošle za rukom.

„ZVJEZDANI ČOVJEK“: U januaru, svega dva dana nakon svog rođendana umro je David Bowie, potpuno neočekivano. Praznina iza njega od teško je objašnjive vrste, tako tanana da bi je pokušaj prevođenja u riječi odmah pokvario i zato umjesto toga, rječita tišina koja će govoriti samo osjetljivima doima se kao jedini dovoljno delikatan „konceptualni izbor“. Ovo posljednje pak, ionako je ključna i operativna riječ: ne zna se suvremeni umjetnik naime koji je slično konceptualizirao svoju smrt, koji ju je na sličan način režirao za javnost, unaprijed, bez isprike, bez uvoda, isplaniravši događaj i objavu u detalj. Time je još jednom povukao crtu što je odvajala čovjeka s onoliko lica, mijena i transformacija, od privatne osobe – liniju između krštenog Davida Jonesa i personae koja se zvala David Bowie.

Ali ono što nije mogao planirati, bile su posvete koje su uslijedile. Među njima, tri su neusporedive s bilo čime, prije ili kasnije, i čine zajedno jednu neobičnu „sintezu“. Prva je došla snimka iz Bowiejevog rodnog grada i kvarta, gdje dan nakon njegove smrti, masa okupljena u Brixtonu počinje pjesmu Life on Mars – zbog njenih modulacija silno zahtjevnu – i pjeva je savršeno, do kraja. Druga, švenk je na apsolutnu suprotnost, na video bez ijednoga ljudskoga lica – zvona crkve u Utrehtu intoniraju Space Oddity, Bowiejev zaštitni znak. Treća posveta natkrovila je obje. Autoru neodvojivom od vlastitih likova, koji je pjevao o tolikim „vanzemaljcima“ ili pak u svemir otisnutim Zemljanima – o astronautu Majoru Tomu, Ziggyju Stardustu, „Paucima s Marsa“ i „Čovjeku palom na Zemlju“ – i sama planeta Zemlja kao da je bila premala za omaž. Space Oddity, Bowie je snimio 1969, pet dana prije leta Apolla 11 u Svemir. Četrdeset i četiri godine kasnije, komandant Chris Hadfield, astronaut ISS-a, Međunarodne svemirske stanice, otpjevao ju je i odsvirao u Kosmosu – sam gore u beskraju, visoko iznad nas, i pustio snimku nazad na Zemlju. Nekako ima smisla to da je jedino David Bowie mogao dobiti posvetu koja je sažimala sve troje: ljude, nebo i – Nebo.