
Otpor cenzuri
Počinje Ne:Bitef sa predstavama koje je odbio Odbor Bitefa
Sve ono što nije moglo da se vidi na 59. Bitefu, biće prikazano na Ne:Bitefu kao znak nepristajanja na cenzuru i ostale vrste sputavanja slobode

Na velikoj pozornici dočekao nas je originalni mix spontanosti rok-koncerta i uzdržanosti konceptualističkog performansa
Nije nemoguće, čak i tajkuni koje je AV promotivno i porodično ‘apsio uspeli su da se oporave toliko da delom našeg novca – dobijenog za odštetu, iz državnog budžeta – obnove velelepni multinamenski objekat poznat kao ‘Sava centar’ (SC). Bljesnuo bi on (SC, ne AV) i da su samo oprali onolika stakla, a još što su ga unutra raskrčili i takoreći vratili u prvobitnoi stanje…miriše na novo i odlična je prilika da baš tu svoj prvi veliki solistički koncert održi dugo čekana Konstrakta. Tako je ovaj večernji provod imao i draž vernisaža u predvorju, sa namenskim suvenirima ženske vertikale (T-majice ‘Iza mene stoji moja mama, iza nje njena mama’), da bi u dvorani dobili predstavu s muzikom i plesom…i pasažima veštačke inteligencije (VI, što je praktičnije nego da potremo AI kao skraćenicu za Amnesty International).
Čuvena Plava dvorana – sada s 4050 sedišta – u kojoj nas je Konstrakta promovisala u dvorjane, popunjavala se sporo i ostala pomalo ‘krezuba’, naročito na skupljim mestima (ulaznice od 1800d. naviše), ali sve je to zvezda večeri uspešno počistila pod triptih. Uz primetan udeo dece, naročito devojčica, publika je ionako bila post-evrovizijski napaljena – to, sa stanovišta onih koji su od kraja ‘90ih znali beogradsku grupu-rasadnik Mistakemistake (gde je pevala i Ana dev. Ignjatović), pratili raznolike pojavne oblike te uporne šačice kreativaca, a od 2007. mnogoljudne, svestrane i po uticajima/formatima/medijima razbacane Zemlje gruva! koju Konstrakta nije zaboravila – naprotiv, na vrhuncu solo-karijere (započete 2019, Žvake) pametno je povukla/podigla matični bend sa sobom, i izbegla poslovične zamke u kojima su na Balkanu zaglavile mnoge ‘osamostaljene’ pevačice. Naravno, time u njenom repertoaru uporišta ostaju numere kao Nisam znala da sam ovo htela.
Ne znajući za pokušaje na Beoviziji 2008/09, mnogi su Konstraktu otkrili proleća 2022. s Eurosong-uzletom In Corpore Sano (Umetnica mora biti zdrava), i pitaju se šta to bistrooku, u najboljim 40im g-đu Anu Đurić – koja se ostvarila kao supruga i majka, i povrh toga ne mora svaki dan na šljaku – tera dalje, ne samo da batali imidž šiške/punđa nego da vijori kosu na vetru, da se promotivno izrazim. I posle zaraznog, pljeskavog hita In Corpore… te sledstvenog spotifajtanja nije požurila da kešira neočekivanu slavu, probrano je nastupala po modernim letnjim festivalima, davala nam novi materijal na kašičicu (‘23. opet triptih Evo, obećavam i ‘24. – delimični odgovori na malopređašnje pitanje? – Novo, bolje pa Zabava), i tek dve ipo godine kasnije priredila pravi, veliki koncert u svom gradu.
Već i vrapci znaju da je veštačka inteligencija dobrodošla protivteža prirodnoj gluposti (koja još uvek vlada Balkanom), pa je Konstrakta dodatno zaintrigirala javnost najavama da je koncertni program pravila u saradnji s VI; utoliko zanimljivije za sve koji misle da će uhvatiti baš taj trenutak kad VI uđe u njihove živote, ne prepoznajući proces koji ih je već obuzeo. Na velikoj pozornici dočekao ih je originalni mix spontanosti rok-koncerta i uzdržanosti konceptualističkog performansa: vokalna grupica isprva je repovanjem objašnjavala kao hor u antičkoj predstavi, Dance Factory uskakali su prigodnim koreografijama, 8-člani sastav (2 x klavijaturista, bubnjar, gitarista, basistkinja Maša Marković, 3 prateće pevačice) prostrt je kao zvučni zid, po potrebi dodavani su 3-člana duvačka sekcija i 2 dečija hora…a Konstrakta je lebdela između i sva čudesa spajala uglavnom skladno, kao vešta kuvarica egzotično jelo (za koje možda i ne postoji recept).
Ulogu komentatora/naratora – pa i diktiranje programa – ubrzo su preuzele maštovite pozadinske projekcije, kompjuterske grafike i elektro-glas, avatarenje, titlovi na razmeđi nemog filma i karaoka. G-đa Konstrakta dobro se snalazila u dijalogu s unapred snimljenim materijalom, duhovito žonglirajući svoj platežni odnos s posetiocima pa i sopstveni mladež/zaštitni znak takoreći. Pretenciozno bi se moglo raspredati o post-modernizmu (ona pomodna fora, pre VI), npr. kroz Brehtov V/fau-efekat ili dnevnik koncerta-o-koncertu no daleko je važnije da je ovaj duboki prodor savremene umetnosti na inače estradnu scenu veoma zabavan, ponekom i poučan. U ovakvim prilikama ne koristim olako asocijacije na umetnost i obrazovanje: Konstrakta je ponudila puno, pa izvol’te – od Ciceronovog Lorem Ipsum do Nobilis mulier, guglajte bar, od 3D-sagledavanja (uspomena iz profesije, arhitektica), preko stihova Alekse Šantića (iz RTS-obrazovnog Lektizera) do gostovanja našeg a međunarodno afirmisanog pijanističkog tandema LP s kojim je izvela Mekano (stvarno 2 koncertna klavira), itd.
‘Koncept’ je odolevao prvih sat vremena, onda je prevagnulo plesno-veselo-šareno ali ništa nije izgubljeno, štaviše – kao što uspeva da u konstrAktivnim pesmama udahne život proračunatim stihovima i uglastim deonicama, Ana Đurić bi uz fank/moderni soul mogla i češće da pusti glas, da zaista propeva, makar za to iskoristila tuđ materijal; verovatno bi nas omađijala kao zmija Ka. Dok se ona iz leptiraste monohromatske toalete preobražavala u završnu, Zemlja gruva! je najzad u velikoj produkciji mogla da gruva kako voli, pod veteranskim vođstvom gitariste/pevača (MC) Milovana-Miće Boškovića. I dok Konstrakta recimo bez šavova posvaja i kič-stihove tj. čini ih svojim, posle Meni treba kao da se pokazao krajnji domet originalnosti njenog matičnog benda, kad su se dočepali D. Dvornika.
Neobično je za ovakav događaj reći ‘bili svi hitovi zvezde večeri’, ali da – Neam Šabana…pardon, šamana umesto E. Jahović skrenuo je pažnju na ljubičanstvenu Z. Brunclik, zlokobno se vratile Žvake (k’o ljudi pucaju), preko 2-satnog trajanja prebacila je Umetnica… u prvobitnom podešavanju, pa bis i Zabava sve-po-redu. Nadam se da će ovako imati prilike da nastupa i u još nekim elitnim dvoranama na ovim prostorima, vredi pratiti. Umesto da budete ‘na VI’ sa inteligencijom.

Sve ono što nije moglo da se vidi na 59. Bitefu, biće prikazano na Ne:Bitefu kao znak nepristajanja na cenzuru i ostale vrste sputavanja slobode
„Ovo je nov festival, i nema nikakve veze sa Festom, niti je njegova zamena“, kaže Igor Stanković, jedan od inicijatora Beogradskog filmskog festivala koji će od 30. januara do 6. februara prikazati najnovije meinstrim naslove

Debi album Peti Smit jedan je od temelja savremenog rokenrol izraza. Poseban doprinos Peti Smit rok muzici počinje već sa načinom na koji je zavrtala reči, razvlačila ih, uživala u njima i istovremeno im menjala smisao kroz izgovor, uz nezaboravno strasno podvriskivanje prepuklim glasom, kao da se svađa sa samim rečima dok ih izgovara, raspravljajući se sa celim svetom

Dražen Lalić, Dvije kuće iznad mora; TIM press, Zagreb 2025.

Kako je ovde tako zeleno?, režija Nikola Ležaić, igraju Filip Đurić i Izudin Bajrović
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve