
Premijera
„Karmadona“ premijerno u Torontu: Direktan sud bez kompromisa
Mediji su puni hvale za srpski film „Karmadona“ čija je svetska premijera upravo održana na festivalu u Torontu, opisuju ga kao direktan sud stvarnosti bez kompromisa
Ispovesti opasnog uma (Confessions of a Dangerous Mind)
Režija: Džordž Kluni; Uloge: Sem Rokvel, Dru Barimor, Džordž Kluni, Džulija Roberts, Rudger Hauer
Kad vam neko ceo život govori šta treba da radite, pa vas još neretko ispravlja, vraća i objašnjava vam u čemu ste ovaj put pogrešili, ništa čudno u tome što, nakon nekog vremena i dosta psovki, poželite da budete – on. Film je u tom smislu pomalo kao fudbal i politika: iz istog razloga iz kog svako misli da bi baš on bio najbolji predsednik države ili selektor reprezentacije, javlja mu se valjda i uverenje da bi mogao najbolje i da režira film. Uobičajena je pretpostavka da se takvo shvatanje javlja usled, za većinu smrtnika, misteriozne prirode posla, zbog koje im je najlakše da poveruju da tu posla, zapravo, i nema. Za najveći broj glumaca koji su se ove delatnosti pothvatili, misterija je, zaista, ostala netaknuta. Sa izuzetkom Klinta Istvuda, čiji rediteljski opus u najmanju ruku parira glumačkom, i izuzetnih proboja još ponekih multitalentovanih individua (Šon Pen – Zavet, Stiv Bušemi – Trees Lounge…), rediteljska dostignuća popularnih glumaca uglavnom su varirala između potpune nesvesti o vizuelnoj prirodi filma i tome suprotnog ugođaja – hiperpretenciozne kvaziumetničke brljarije, nastale u najvećem broju slučajeva upošljavanjem nekog od „čuvenih“ snimatelja koji treba da „odradi“ ono u šta se glumac-reditelj „ne razume“.
Ako prema Kluniju-reditelju zbog nečega treba biti nežan, to je zato što je uspeo da se zadrži u uskom i sasvim retko naseljenom pojasu između ova dva ekstrema, sasvim iskreno pokušavajući da pronikne u pomenutu „misteriju“ filmske režije. U tom pokušaju, izvesno i pod uticajem rada sa takvim stilistima kao što su Soderberg, Rodrigez ili braća Koen, stigao je do čvrstog zaključka o neophodnosti generalnog koncepta, stilskog jedinstva, povezanosti dramaturškog i vizuelnog, i tako dalje i tako bliže. Nije mu još, međutim, pošlo za rukom da ta korisna otkrića na pravi način primeni u praksi. Zadatak koga se pothvatio, doduše, bio je u startu izuzetno komplikovan.
Kao predložak za film, Kluniju je poslužila autobiografija Čaka Berisa, čoveka zaslužnog za ultimativne domete estradizacije američke televizije, u očima javnosti „krivog“ za ruiniranje kulture i trovanje medijskog prostora. Beris je došao na ideju o kvizovima poput onog u kome mladić ili devojka na osnovu odgovora biraju partnera za sastanak, ili onog u kom tek venčani odgovaraju na neumesna pitanja o svom partneru. Sebe i sopstvene tv-aktivnosti Beris je video, međutim, kako iz autobigrafije, a zatim i scenarija proizilazi, slično svojim kritičarima. Čak i kada je postao izuzetno popularan, zadržao je (za razliku od junaka Formanovog Čoveka na mesecu) ciničan odnos prema onome što radi, a svoje kvizove je video kao „dokaz da bi svaki Amerikanac prodao supružnika za veš-mašinu“. Takav kakav je, Beris odlučuje da: a) prihvati ponudu CIA i postane izvršilac radova na uklanjanju nepoželjnih persona, ili b) izmisli da je to postao. Pišući autobiografiju u kojoj tvrdi da je radeći za CIA, tokom svojih najplodnijih televizijskih godina, mahom iz uživanja, ubio trideset i tri čoveka, Beris, naime, mudro ustanovljava svoj ultimativni mini-kviz, koji će, kao svojevrsni parakulturni perpetuum mobile, moći da traje i nakon njegove smrti. Ne baveći se u ovom trenutku zamišljanjem zabavnih paralela (šta bi bilo da Jelena Bačić-Alimpić objavi autobiografiju u kojoj priznaje da je bila DB-ov hitmen?), vratimo se na – „prirodu posla“.
Manijakalni Džounzijev scenarista Filip Kaufman (Biti Džon Malkovič, Adaptacija) verovatno je Berisovu knjigu dočekao šokiran saznanjem da tako nešto može da postoji, a da on sam to nije napisao. Adaptacijom je izvukao maksimum iz bizarre-šok-potencijala, pa je Kluni tako ovoga puta dobio priliku da se suoči sa stilski izuzetno zahtevnim materijalom (think: Beautiful Mind). Prvi zadatak bio je kreiranje pipavog odnosa između realnosti i iluzije. Drugi je spajanje vesele pop-atmosfere šezdesetih i sedamdesetih sa noirom špijunskog okruženja. Treći je patentiranje formule prožimanja prvog i drugog. Onda nije iznenađujuće što, u punom jeku vizuelne ekstravagance potencirane radom stručnjaka za „iluziju“, direktora fotografije Njutna Tomasa Sigela (Usual Suspects), u jeku skakanja iz originalnih dokumentarnih snimaka kviza u ultrastilizovani spy–flick i nazad, u jeku zapažanja zabavnih cameo-rola (Met Dejmon i Bred Pit), neočekivanih glumačkih izbora (Džulija Roberts kao Mata Hari, stilizovana u Ditrih-ključu) i inkorporiranih izjava Berisovih stvarnih saradnika iz vremena slave, gledalac može lako da oseti dah – jednostavne dosade. Početna ideja je uzbudljiva, prizori su zgodni, čak i preterano „nagažene“ „umetničke“ tendencije reditelja retko bivaju antipatične. Šta nedostaje? Samo ključ, rediteljski stav. Samo svest o tome gde, sa stanovišta etike, emocije ili proste fascinacije, taj rolerkoster cinizma i oportunizma, medija i špijunaže, u stvari vodi. Samo? Teško da je to prava reč.
Mediji su puni hvale za srpski film „Karmadona“ čija je svetska premijera upravo održana na festivalu u Torontu, opisuju ga kao direktan sud stvarnosti bez kompromisa
Ako se složi Skupština Grada, Fest će biti održan od 21. do 28. decembra. Bio bi to jedini način da se zaboravi na sve ono što koči realizaciju ovogodišnjeg izdanja
Netačna je teza izneta ovih dana da nema preciznog uvida u stanje hala Beogradskog sajma, te da je procena troškova njihovog privođenja novoj nameni zbog toga neizvesna, kaže profesor Građevinskog fakulteta u Beogradu Dušan Najdanović
Ove godine najposećeniji dan Sajma knjiga pada 1. novembra, na godišnjicu smrtonosnog pada nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu. Da li je, praveći raspored jesenjih manifestacija, uprava Beogradskog sajma zaboravila na to
Narodno pozorište demantuje da je iz teksta kojim objavljuje vest o nagradama na festivalu „Purgatorije“ u Tivtu izostavilo fotografiju glumice Vanju Milačić
Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika
Bes, pendreci i suzavac Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve