
UDUS
Pavle Pekić u predsedništvo UDUS-a izabrao osam koleginica
Već na početku mandata, novi predsednik Udruženja dramskih umetnika Srbije Pavle Pekić izdvojio se od svojih prethodnika time što je za Predsedništvo izabrao osam koleginica
Kada su počele blokade, javila sam se profesorki. Želela sam da se sa njom vidim. Ona je već bila jako slaba i bolesna. Susret smo odlagale, odlagale i na kraju se nismo videle. Mnogo mi je žao zbog toga, jer sam htela da i sebi i njoj postavim važno pitanje: da smo 1991. godine svi mi stali i pokazali građansku neposlušnost, da li bi 34 godine kasnije fakulteti morali da budu blokirani kao što su to sada?
Mirjana Miočinović je bila profesorka na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Predavala je Istoriju jugoslovenskog pozorišta i drame. Predmet je trajao četiri semestra, odnosno dve školske godine (II i III godina studija). Na “Jugo-drami 1” slušali smo o dramama renesanse i baroka, a u drugoj godini o međuratnoj avangardi, Nušiću, Aleksandru Popoviću… Međutim, najviše smo voleli kada bi “gospodin slučaj” namestio tako da profesorka bude isprovocirana da se ne drži strogo gradiva, već da čas posveti razmatranju aktuelnih događaja koristeći gradivo kao osnovu. Kada su na izborima u Hrvatskoj pobedili Franjo Tuđman i HDZ (1990. godine) čitavo predavanje posvetila je drami Kraljevo Miroslava Krleže. Profesorka nam je detaljno analizirala taj suludi svet u kome mutni tipovi love ćar, dok malograđani misle na iće i piće. Razumeli smo da nam govori o našoj zemlji i haosu oko nas, ali nije nam bilo jasno zašto je toliko potresena kada o tome govori. Za nas, studente iz Beograda, to što se dešavalo u Hrvatskoj delovalo je daleko. A onda, već naredne školske godine, to što je bilo “daleko” “približilo” se – počeo je rat – prvo u Sloveniji, zatim u Hrvatskoj, pa granatiranje Dubrovnika… Profesorka je napustila fakultet jer, kako je rekla, više nije mogla da predaje dubrovačku književnost dok na Dubrovnik padaju granate. Razumeli smo šta je govorila, ali kao da nismo shvatali. Suviše su nas okupirale naše brige, kojih je tada bilo mnogo. Smatrali smo da za rat nismo krivi i da bismo ga mi odmah zaustavili, ali eto! Bili smo očigledno suviše mladi i nemoćni da zaustavimo katastrofu. Tako smo, a da toga i nismo bili svesni, počeli da živimo “nemoć očiglednog” i bauljamo kroz mračne devedesete.
No, profesorka, iako je otišla, ostala je tu negde oko nas. Retko smo je viđali, ali smo često bili u kontaktu – preko knjiga. Ako hoćeš da se baviš Aleksandrom Popovićem, moraš da čitaš njen predgovor za njegove drame. Ako hoćeš da analiziraš bilo koji savremeniji pozorišni komad ili predstavu, moraš da se pozoveš na Čitanje pozorišta An Ibersfeld ili Modernu teoriju drame, knjige koje je ona prevela/priredila. Ako hoćeš da nešto “proveriš” u vezi sa Artoom i pozorištem surovosti, opet moraš da konsultuješ Mirjanu Miočinović. Iako je bila veliki stručnjak za pitanja pozorišta i drame retko je, ako ikada, odlazila u repertoarska pozorišta – bila je javna tajna da je mnoge umetnike, svoje savremenike, krivila za stanje u kome su se našli i društvo i teatar. S druge strane, nas, svoje bivše studente, rado je primala na neformalne konsultacije oko magistarskih i doktorskih teza. Život je jurio dalje.
Stigle su i dvehiljadite i mi smo mislili da se sve promenilo. Ona je u pozorište odlazila još ređe, ali je zato objavljivala više nego ikada. Prevela je Aristotel ili vampir zapadnog pozorišta Florans Dipon i dve knjige Žan-Pjera Sarazaka – Leksikon moderne i savremene drame i Poetiku moderne drame. Objavila je knjige Nemoć očiglednog i rasprave o drami Pozorište i giljotina te dopunjenu knjigu o Artou… U međuvremenu, neki od nas su i sami postali profesori, pa smo se naša profesorka i mi družili praktično svakog dana, opet preko knjiga. Detaljno smo čitali njene knjige, podvlačili važne rečenice, koristili ih na predavanjima, “terali” studente da ih čitaju, da čitaju drame koje ona preporučuje i analizira. Na taj smo način bili u kontaktu i sarađivali, iako smo se retko viđali.
Kada kažem (napišem) “bili smo u kontaktu”, ne mislim samo u prenesenom značenju već i u bukvalnom. Pisac je u fizičkom kontaktu sa tastaturom dok piše ili prevodi tekst, a onda sa papirom kada radi korekciju preloma, a onda još jednom kada knjiga izađe iz štampe. Tada čitaoci (to jest naši studenti i mi) stupaju u kontakt sa knjigom i preko knjige sa autorom. Misli naše profesorke utiskivale su se u našu svest, a njeno delo je bilo osnov naših napora. Toga sam postala potpuno svesna kada sam završila rukopis knjige Novi narativ i prebrojala koliko se puta njeno ime pojavljuje u registru moje knjige.
Kada su počele blokade, javila sam se profesorki. Želela sam da se sa njom vidim. Ona je već bila jako slaba i bolesna. Susret smo odlagale, odlagale i na kraju se nismo videle. Mnogo mi je žao zbog toga, jer smo mi, njeni bivši studenti, sada profesori u blokadi. Htela sam da i sebi i njoj postavim važno pitanje: da smo 1991. godine svi mi (i studenti i profesori i nastavno i nenastavno osoblje) stali i pokazali građansku neposlušnost, da smo blokirali fakultete ne jedan mesec nego na pet, šest meseci, čitavu godinu dana, da li bi građani Jugoslavije sledili naš primer, da li bi rat bio izbegnut i da li bi 34 godine kasnije fakulteti morali da budu blokirani kao što su to sada?
Već na početku mandata, novi predsednik Udruženja dramskih umetnika Srbije Pavle Pekić izdvojio se od svojih prethodnika time što je za Predsedništvo izabrao osam koleginica
U periodu stagnacije i produkcije i programa u kulturi, Beograd dobija novi festival - Balkanski festival filmske režije. „Režija nije samo zanatski postupak, već prostor autorske slobode i odgovornosti“, kaže Darko Bajić, jedan od osnivača
Mostar je podijeljen u glavama onih koji ga dijele. Ja živim svoj život u punini. To je nešto za šta sam se sam izborio i zbog čega se smatram slobodnim čovjekom. I svima drugima želim da su slobodni, ali to je nešto što oni sami moraju isposlovati
Tri izuzetna ostvarenja domaćih autora zahtevala su ne samo umetničku već i egzistencijalu odvažnost (ako je to uopšte moguće razlikovati). Želimir Žilnik ne posustaje, Stefan Malešević i dalje voli svoje junake, Maja Novaković odvažno uranja u predele tišine
U zemlji koja naizgled nimalo ne mari za visoke umetničke vrednosti (niti vrednosti uopšte), ovakva vrsta odanosti, posvećenosti, upornosti i, slobodno možemo reći, fanatizma, dok se napolju bukvalno sručuje biblijski potop – tera na ozbiljno razmišljanje
Intervju: Adam Mihnjik, glavni i odgovorni urednik dnevnog lista “Gazeta viborča”, pisac
Studenti su dobra budućnost Srbije Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve