Najnoviji roman Pola Ostera, roman čiji bi naslov u prevodu mogao glasiti Nevidljivo, započinje upoznavanjem i rukovanjem. Rukuju se glavni protagonist, dvadesetogodišnji student književnosti sa njujorškog univerziteta Kolumbija po imenu Adam Voker i gostujući profesor političkih nauka na istom univerzitetu, tridesetšestogodišnji Švicarac koji se zove Born, Rudolf Born. U blizini je i Margo, Bornova djevojka, tridesetogodišnja Francuskinja. Sve se to dešava na studentskoj zabavi u nekom stanu u Njujorku; proljeće je, godina 1967. Puši se, pije jeftino crno vino, priča o Danteu i ratu u Vijetnamu. („Nikad ne potcjenjuj važnost rata. Rat je najčistiji i najživlji izraz ljudske duše“, kaže Born Adamu.) Kad se u sitne sate pozdravi s neobičnim parom, Adam ne očekuje da će ih ikad više sresti.
ADAM I (KRALJICA) MARGO: Na trinaestoj stranici romana je rečenica koja dobro opisuje jednu od ključnih karakteristika cjelokupnog Osterovog opusa. „Zakoni vjerovatnoće ne važe kad je riječ o stvarnosti, ako postoji samo mala mogućnost da se nešto desi, to ne znači da se upravo to neće desiti.“ Adam će, naravno, ponovo sresti Borna, a ovaj će mu ponuditi neku vrstu poslovnog partnerstva; Born bi, naime, finansirao pokretanje književnog časopisa čiji bi urednik bio Adam. On je zbunjen, ali pristaje, a Born ga poziva da dogovor proslave večerom. Večerat će u stanu u kojem živi s Margo. Večera koju je Margo spremila je sjajna, no Born mnogo pije i dosta je neugodan prema Adamu. Ispostavlja se da sutra mora hitno otputovati u Pariz na sedam dana, a počinje se naslućivati i da on nije tek „obični“ profesor. Za vrijeme Bornovog odsustva, potmula erotska napetost koja između Adama i Margo postoji od početka – eksplodira. Pet noći uzastopce, sve do Bornovog povratka, njih dvoje provode zajedno. Born se vrati, Margo mu sve prizna, on raskine vezu, a ona se vrati u Francusku. Adam misli da je to i kraj projekta časopisa Stilus (ime odabrano u čast Edgaru Alanu Pou), no Born se na Adama ne ljuti i tvrdi da mu je zapravo zahvalan: on mu je otkrio kakva je Margo zaista. On je već u godinama kad mu je vrijeme da se ženi, a sada zna da Margo nije ona prava. Zato se zaručio s drugom ženom, svojoj starom prijateljicom. Napisat ću ti ček, kaže on Adamu, na iznos dovoljan za štampanje prvog broja i za tvoju platu, a zatim idemo u restoran na večeru. Dok su šetali prema restoranu, u jednoj mračnoj ulici zaustavlja ih mladi crnac s pištoljem. Prijeti im i traži novčanike. Born uvlači ruku u unutrašnji džep, tobože tražeći novčanik, no zapravo vadi nož i njime bode pljačkaša. Dok zboden pada na koljena i ispušta pištolj na tlo, crnac opsuje i kaže da pištolj nije ni napunjen. Adam bi zvao hitnu pomoć, Born ga ubjeđuje da je to besmisleno. Razilaze se; Adam trči do telefonske govornice. Kad se vrati, nema ni ranjenika ni Borna. Da nije krvi na asfaltu, bilo bi kao da je sanjao. Kad u novinama pročita da je crni tinejdžer pronađen mrtav u obližnjem parku s više od deset ubodnih rana, Adam se odlučuje otići u policiju. Born mu prijeti, Adam se nekoliko dana premišlja, a kad napokon ode u policiju, Born se već vratio u Francusku, u Pariz, izvan američke jurisdikcije. „Shvatio sam šta znači mrziti nekoga“, kaže Adam, protagonist i narator prvog dijela romana i nastavlja; „nikad mu neću moći oprostiti i nikad neću moći oprostiti samom sebi“; tako završava prvi dio.
MILOST UOBLIČENJA: Roman Nevidljivo ima četiri podjednako duga dijela. Drugi dio počinje vremenskim skokom unaprijed od čak četrdeset godina. Godina je, dakle, 2007; Džejms Frimen je poznati pisac koji je prije četiri decenije na Kolumbiji studirao zajedno sa Adamom Vokerom. Nakon što su diplomirali, izgubili su svaki kontakt. Nisu se, dakle, ni vidjeli ni čuli punih trideset osam godina, a onda Voker Frimenu šalje pismo. U pismu je i rukopis, početak Vokerove autobiografske knjige, tekst koji je zapravo gore prepričano prvo poglavlje Nevidljivog. Voker je teško bolestan, želi završiti knjigu, a zna da mu vrijeme ističe. Uza sve, ne zna kako da nastavi; ostatak životne priče kao da se odupire milosti uobličenja. Frimenov profesionalni prijateljski savjet će mu pomoći te Voker Frimenu uskoro šalje i drugi dio svoje priče… Neću ovdje otkrivati detalje drugog i trećeg dijela Vokerove priče; drugog, trećeg i četvrtog dijela Nevidljivog. Tu su mnogi tipični osterovski toposi: osim u Njujorku, veliki dio radnje dešava se u Parizu; u prošlosti glavnog protagonista postoji velika porodična tragedija koja ga u dobroj mjeri definira; sve je puno koincidencija te književnih i filmskih referenci; ima i bizarnih istorijsko-političkih ekskursa (Born tvrdi da je Hitlera fatalno odredila njegova fascinacija Amerikom pa tako holokaust biva replika istrebljenja Indijanaca, osvajanje istočne Evrope je varijacija američkog go west pohoda, a eksploataciju crnog roblja Hitler je namjerio ponoviti sa Slavenima). Tu je i hičkokovsko autorsko prisustvo samog Ostera unutar fiktivnog romanesknog svijeta, istovremeno i suptilnije i snažnije nego u prethodnim njegovim knjigama. (Evo primjera: Frimen, poznati pisac kojem Frimen zapravo i nije pravo ime, pominje, recimo, svoju ranu knjigu koja je na neki način memoarska, a koja se sastoji iz dva formalno različita dijela; znalci i fanovi Osterovog opusa ne mogu, naravno, a da ne pomisle na Otkrivanje samoće, naročito u kontekstu činjenice da je naslov prvog dijela Portret nevidljivog čoveka.) Tu su ponovo i poigravanja sa popularnim žanrovskim obrascima, makar je ovdje manje paralela sa noir svijetom i hard–boiled krimićima, a više sa špijunskim romanima. Rudolf Born Adama podsjeća na srednjovjekovnog pjesnika Bertrana de Borna, prisutnog i u Danteovom Paklu, no čitalac bi se prije mogao sjetiti Roberta Ladlama i jednog od njegovih najpoznatijih junaka.
MLADOST I STAROST: Makar prostorno u romanu i ne zauzimala previše mjesta, u dosadašnjim prikazima Nevidljivog u američkim i engleskim novinama i časopisima, najviše je pažnje posvećeno priči o incestu. Ta partitura od jedva desetak stranica pred kraj drugog dijela ispisana je i lirski i naturalistično, no bez najmanjeg traga želje za senzacionalizmom i šokom zarad šoka. Uostalom, to je jedan od segmenata Vokerovog ispričanog života čija je istinitost višestruko relativizirana. U odnosu na dva-tri prethodna Osterova romana, Nevidljivo je mnogo bliže njegovim počecima. I obimom, i formom, i stilom, i tematikom, i vremenom radnje, i kontekstom, ovaj roman vuče na Mesečevu palatu, recimo. Negdje od Bruklinske revije ludosti, Osterovi su se romani počeli primarno koncentrirati na starost i na starce. Ima toga i u Nevidljivom, no akcenat je ipak na mladosti. Isto tako, nivo autoreferencijalnosti ovdje je manji nego u nekoliko neposrednih romana-prethodnika, ali nije da je nema. Prikazi Nevidljivog uglavnom su pozitivni intonirani, a pojedini kritičari (poput Klensija Martina u Njujork Tajmsu) čak tvrde da je ovo najbolji roman u kompletnom Osterovom opusu, najbolji koji je dosad napisao. Nevidljivo zbilja jest veliki i pravi osterovski roman: formalno raznovrstan (s nekoliko naratora, s pripovjedanjem u prvom, drugom i trećem licu jednine), diskurzivno razuđen (od poezije preko dijaloga do dnevničke proze), trilerski čitljiv i muzički višeznačan. Među likovima su tipovi kakvim je Oster tradicionalno sklon: realizirani i nerealizirani pisci, te fatalne žene, no tu je i Born, nasilnik koji barata nožem poput lika kojeg u Kineskoj četvrti igra Roman Polanski i koji od američkog pravosuđa bježi u Pariz, baš kao sam Polanski. A propos Polanskog i motiva „Amerikanca u Parizu“, postoji onaj film njegov čiji se naslov, kao i naslov najnovijeg Osterovog romana, sastoji iz samo jedne riječi, i to, opet kao kod Ostera, iz pridjeva – Frantic. I u tom se filmu glavni junak preziva – Voker. Oba Vokera bivaju raspeta između dvije žene; obojica tražeći pravdu nalaze poeziju. „Tužna je činjenica“, kaže Pol Oster u Nevidljivom, „da na svijetu poezije ima mnogo više nego pravde“.
