Bežanje u Bosnu

Izložba grafika Emira Dragulja, izbor iz dvadesetogodišnjeg rada, održana je u Beču u Galeriji Ujedinjenih nacija, od 6. do 13. aprila, na predlog ambasade BiH. Prošle godine ovaj poznati grafičar izlagao je u Parizu, pretprošle u Darmštatu u Nemačkoj… Emir Dragulj živi u Beogradu, gde predaje na Fakultetu likovnih umetnosti.

Galeriju UN-a gospodin Dragulj opisuje kao veliki prostor, koji čini nekoliko zgrada opasanih zidom, pristup nije jednostavan pa je čak i on sam zakasnio na otvaranje svoje izložbe jer su ga proveravali, a otvaranje je bilo „gala, puno ljudi iz svijeta diplomacije, a posebno neobično je što su prisustvovala tri ambasadora: BiH, Hrvatske i Jugoslavije“. Zbog ekskluzivnosti Galerije nije sreo bečku javnost ni umetnike, žao mu je zbog neostvarenog kontakta sa njima. Nekoliko grafika je prodato na izložbi. „Nakon zatvaranja radove je preuzela galerija knjižara Mi, u Beču, vlasnik je bivši Sarajlija Miroslav Prstojević, on je uz ambasadu bio i organizator izložbe, tako da se moje grafike i dalje mogu vidjeti i kupiti u Beču“, kaže Dragulj. Izložba u Parizu, prošlog decembra u privatnoj galeriji Le Lys, prevedeno Ljiljan, bila je kaže, nešto sasvim drugo. „Sreo sam kolege, naše Parižane, Vladu Veličkovića, Petra Omčikusa, njegovu suprugu Kosu Bokšan. Tamo dolazi dosta našeg svijeta, vlasnica galerije je iz naših krajeva i gaji jugoslovenski duh. Dobio sam kompliment od kolega, i to mi je puno značilo. Ja prije svega radim za svoju dušu i radim to kako najbolje znam i umijem. Ali, draga mi je pohvala drugog.“

„VREME„: Zašto već duže od jedne decenije ne izlažete u Beogradu?

EMIR DRAGULJ: Mene je uzdrmao taj rat. Pitao sam se zašto i raditi, čemu, kad se ruši sve što je stvarano vijekovima i kad se ubijaju ljudi. Jedan moj uvaženi kolega, bivši Sarajlija, koji nije više živ, rekao je kad smo se sreli jednog dana posle teškog granatiranja Sarajeva da „nema niko pravo nikome da oduzme život. Ako hoće da oduzme život, neka oduzme sebi“. Tu ima istine koja je teška i opora ali govori puno… Nismo bili spremni za sve ovo što se, evo vidite, još uvijek dešava, iako je bilo zapreteno dugo pre nego što je rat počeo. Ja sam se čudio odakle to izlazi, prosto kulja to zlo, to organizovano zlo, ja sam zaprepašten, ruši se zemlja i to je neki sa slašću ruše, ubijaju ljude, kao da su se spremali dugo godina za taj trenutak. Ni danas mi nije jasno sve to. Jedino je sigurno da je to bila tragedija i da se desilo zlo.

Sudeći po reprodukcijama u katalozima bečke i pariske izložbe, tragedija i zlo zbog kojih niste izlagali u Beogradu nisu bili tema vaših radova.

Jako je teško, užasno teško, izraziti to slikarskim jezikom. Gledajući kroz istoriju, mnogo je poznatih slikara koji nisu reagovali na vreme u kome su živjeli, a gdje su vođeni krvavi ratovi. Malo ko je to umjeo da predoči na slikarski način, da ubjedljivo prenese svu tu svirepost koju ljudi nose… Na ovim izložbama bile su dvije grafike koje su moja reakcija na rat. Poplava, gdje ogromna voda plavi one civilizacijske tekovine koje su građene vjekovima. A na drugoj, Godine 1991/92, su kamen, golub i vodomjer na kome su ispisane godine naših stradanja… Lako je prozivati umjetnike da reaguju, ali odgovornost za rat je na drugima, i to svi znamo.

Ukratko, Bosna je i dalje vaša dominantna tema. Šta za vas znači Bosna?

Mjesto rođenja, porijeklo… svijet djetinjstva. Spadam u one koji nose sliku Bosne i nosiću je dok sam živ. To je moj svijet i u grafici. Možda nemam snage a ni želje da se suočim sa sadašnjim svijetom, pa spadam možda u neke sanjare, ili je to bježanje u neki drugi svijet, može i tako da se kaže. Možda je jako dobro raditi tematiku Bosne sa jedne distance. Ivo Andrić je cijeli život pisao o Bosni, a živjeo je u Beogradu i po drugim mjestima. A kad se kaže Bosna, misli se na sve ono što nosi život, ljudsku egzistenciju, neizvjesnost, trajanje… Pitam se često, pogotovo posljednjih godina, šta je to život. Odgovora nema. Nema sveobuhvatnog. U mom poslu pokušavam da odgovorim na to pitanje na najdublji način kako ja to znam i umijem.

Rat ste proveli u svom ateljeu, radeći.

To mi je jedino ostalo. Umjetnost je terepija. To je sreća i spas. Kad je krenuo rat, bio sam izgubljen, bavio sam se više povrtlarstvom. Nisam prestao da radim, ali je to uslovilo usporenost i povećalo moju rasijanost… Ostao sam u svom ateljeu, a imao sam gdje da odem, prijatelji iz Belgije spremali su se da me prime. Teško je donijeti takvu odluku. Imam ćerku u Sarajevu, sad je studentkinja, ima dvadeset tri godine, živi sa majkom, i najbolje je da sam joj blizu. I moji su u Sarajevu, slao sam im pakete, novac, a to je najlakše moglo iz Beograda… Kad je rat stao i kad sam poslije Dejtona krenuo prvi put u Bosnu, bio sam ojađen, nisam vjerovao koliko je Bosna rušena. Krenuo sam odavde kao jedan od gostiju Srpskog građanskog vijeća, jedino tako smo mogli ući u Bosnu. Cijela Bosna je srušna, to je bilo za plakati. I sjećam se, kad smo iz Bosne autobusom prešli ovamo u Srem, bio sam opsjednut tim oštećenjima, čudio sam se kako evo ovdje nisu pucali, nema tragova. Trebalo mi je mnogo vremena da se smirim jer je to bio strašan šok. Ta destrukcija u ljudima. Ona je ostala, još je tu, mislim da je pritajena, vidjeli ste šta se desilo Ferhadiji u Banjaluci, u Trebinju, prije toga u Mostaru. I ono što sam učio i znao o sebi, o drugima, do rata, više to nije vrijedilo ništa. Sve se to urušilo. Svuda mržnja i podozrenje.

O čemu god da pričate, rat kao da je neizbežan.

Neprekidno govorim o ratu. Kad sam otišao u Sarajevo na kraju rata samo se o tome govorilo. I danas, ali iz nekih drugih uglova, nema više onih sirovih i surovih podataka ko je kome stradao, sada iz nekih psiholoških situacija. Ali, nažalost, svi su obilježeni. Pa tamo nemate kvadratnog metra koji šrapnel nije pogodio. Sve se to polako sređuje, date su velike pare. Ali kad se pokrene ta ljudska destrukcija, teško ju je zaustaviti. To pokazuje i ovo događanje oko Ferhadije. A činilo se da je sve gotovo i da je nastupio mir.

U Sarajevu ste izlagali posle rata, 1998. godine. Kako su vas primili? Da li kao nekog ko dolazi iz sredine odgovorne za njihovu tragediju?

Pa, ja nisam u pravom smislu Beograđanin, mada ovdje živim, četrdset dvije godine sam tu. Njima je bilo drago da dođe neko iz Beograda a pogotovo neko ko je vezan za Bosnu ovako kao ja, obradovali su se, primili su me lijepo. Ljudi koji su proveli rat u Sarajevu na neki način su oštećeni. Čak i da je bilo tu nekih zamjerki ili… podozrenje je teška riječ, ja ih razumijem. Beograd je ćutao dok je Sarajevo bombardovano. Nažalost. A oni su gledali u Beograd kao u spas, ali Beograd je okrenuo leđa izuzimajući mali broj ljudi koji je osuđivao rat. Ovdje je spakovan sav taj rat i rasturanje zemlje. Krojenje velike Srbije, pa velike Hrvatske, sve neke velike, a na kraju ispade sve manje i manje. I samo nesreću i zlo to donese… U Sarajevu me gledaju kao njihovog iz Beograda.

Da li vas isticanje nacionalnosti opterećuje?

Imao sam drastičnih slučajeva tokom ovih ratnih godina, ili podozrenja, i anonimnih prijetnji preko telefona. Dobro, ja sam se malo i sklonio od tog talasa, i od tih ljudi koje je nacionalizam opio, to su bolesni ljudi. Mene nacionalnost ne opterećuje. Ali da, opterećuje, zbog drugih. Moja nacionalnost je umjetnost, prije svega. A to što sam rođen u Bosni, pa negdje moram biti rođen. Spadam među one koji su vezani za to. I lijepo je to, svako i treba da gaji svoju nacionalnost, ali da ne trlja uši drugima i da svoju ističe i stavlja na prvo mjesto, a da o drugima govori u negativnom smislu. Nacionalnost je privatna stvar.

Ne skrećete pažnju na sebe, da li ste zadovoljni odnosom javnosti prema vašem radu?

Sebe predstavljam isključivo svojim radom, pa kako bude, a ne bradom, odijelom, ekscesima. Da li sam zadovoljan rezultatom? Teško je reći. Mogao bih da kažem da jesam. Javnost ni ne zna šta radim, mene nije bilo tolike godine. Ne znam kad ću izlagati, kad ću se usuditi, pokazaću, možda ubrzo. Zvali su me da izlažem, ali ne znam kad će to biti. Treba prvo mnogo toga da se sredi.