Bespuća povijesne sapunice

Pre desetak godina beogradski pisac Vladimir Arsenijević je kao dobitnik NIN-ove nagrade govorio o našoj stvarnosti kao o beskonačnoj sapunskoj operi koja se rasteže i čiji kraj svi želimo da vidimo. Dopala mi se ta metafora, dosta sam razmišljao o njoj dok su TV ekranima defilovale „Kasandra“, „Zlobnica“, „Tri sestre“, „Esmeralda“, „Divlja Ruža“, „Srećni ljudi“, Đoša i Špic, Sloba i Mira, TV Dnevnici, predsednički kandidati, „Ružnjikava Beti“, Zemunci, „Zvezde Granda“, Koštuničina ekipa. Žanr sapunice se razvijao u periodu tranzicije, pojavile su se prve sage o novim bogatašima, pa smo dobili „Vilu Maria“ na HRT-u i Pinku i „Jelenu“ na BK televiziji. Pokazalo se da pobednici žele da nakon love (kao u Pokondirenoj tikvi) postanu TV nobles. Na porodičnim grbovima se pokazalo da su Karići tek malko mlađi od Nemanjića, a u sapunicama nam je prikazano kako diljem Hrvarske i širom Srbije neki vredni porodični poslovni ljudi muku muče sa nestašnom decom, lažljivim saradnicima i mafijašima koji pokušavaju da im napakoste. Po pravilu, na kraju svih sapunica se zavađeni tajkuni pomire, padne svadba (kao kod para Mišković/Karić), dakle familije se orode i ukrupnjeni kapital gura dalje.

Bilo je dakle potrebno napraviti romansirane biografije poslovnog uspeha, u kojima neće biti pojmova poput ekstraprofita, monopola, političkih veza i uticaja, kontingenata, energenata, cigareta i opijata, akcizne robe, piramidalnih banaka i primarne emisije. Tu su se vukle gajbice, kovale motike i krampovi, mudro se trgovalo sa Rusijom, firme su se otkupljivale iz humanih pobuda – da radnici ne ostanu na ulici.

Treba biti pošten i priznati da je primat u produkciji telenovela imala Hrvatska – tačnije produkcijska kuća AVA iza koje stoji Roman Majetić (tihi partner je Tonči Huljić Magazin), a kreativna i glumačka maskota je glumica Jelena Veljača – doskoro zvanična devojka gazde Majetića. Tako su se ređale „Vila Maria“ (tajkunska sapunica), „Obični ljudi“ (porodična sapunica), „Ljubav u zaleđu“ (nogometna sapunica). Usledili su odgovori iz Srbije – koje i danas gledamo. Ono što je karakteristično za školu hrvatske telenovele je eksperimentisanje sa različitim literarnim predlošcima, što se u javnosti često smatralo banalnom krađom sižea. „Obični ljudi“ su praktično sapunjava verzija romana Tonija Parsonsa, veoma popularnog britanskog autora i njegovog dela The Family Way. Kuriozitet je što je Veljača tu knjigu čitala u srpskom izdanju – jer hrvatskog naprosto nije bilo. No, nije to jedina nit bratimljenja koja je spojila autore i glumce – nekoliko srpskih glumaca i javnih faca pojavilo se u hrvatskim sapunicama – u glavnim ulogama ili prosto glumeći sebe. Paradoksalno je što su telenovele u hrvatskoj prve počele mešovite glumačke podele prilagođavajući i jezik glumcima iz Srbije. Ako pažljivije oslušnete – u telenovelama nema upadljivog hrvatskog novogovora.

Novi sapunski hit na HRT-u i Pink-u (sa kuriozitetom da Pink ide epizodu ispred) zove se „Ponos Radkajevih“, i kako kažu autori, prati propast hrvatskog plemstva u periodu od 1938. do 1948. Propast hrvatskog plemstva (o, Krleža počivaj na Mirogoju) verovatno će pratiti uzdizanje srpske soldateske ili srpskog seljaštva. Premijeru je u hrvatskoj obeležila optužba scenaristice Diane Pečkaj-Vuković („Vila Maria“) da joj je Jelena Veljača (voditeljica scenarističkog tima) – ukrala ideju o „povijesnoj sapunici“. Produkcija AVA tvrdi da je ideju sam smislio gazda Majetića Jelena Veljača razradila. Zamislite kakav TV biser, ma kakav biser – TV dragulj – povijesna sapunica!

U 180 epizoda se prepliću sudbine dve plemićke porodice (jedni imaju kintu, drugi su švorc) u atmosferi radničkog pokreta, ustaša, partizana, rata, staljinizma i vrag sami zna čega još. Moram priznati da ni u snu nisam očekivao da će Istorija koja je na Balkanu (teritoriji gde je protok vremena uz protok krvi mitska kategorija) biti predložak sa telenovelu. Zamislite sapunicu o okupaciji, logorima, genocidu, komunizmu, NDH, Kraljevini SHS, sporazumu Cvetković-Maček, Blajburgu, ma dopišite sami. ‘Oće l’ biti i Tite? Da li je originalan način da se suočite sa burnom prošlošću možda jedini koji nam je preostao posle raspada SFRJ i Haškog tribunala. (Što će, cenim, biti sledeći korak – zatvorska sapunica). Da li će naš odgovor biti istorijski susret četnika i partizana, rimejk Užičke republike, gde će se dvoje smuvati (on i ona, nikako gej par) pa zajedno zapucati na Švabe. Pogledajte „Ponos Radkajevih“ i odmah ćete osetiti deja vu, normalno jer ste gledali ili čitali Gospodu Glembajeve ili Kiklopa. No jedan je Krleža – da citiram lika iz serije i jedan je Marinković. U toku je novo pisanje naše literarne istorije i nikada ne znate kuda će stvaralačka mašta odvesti gospođicu Veljaču. U poslednjem intervjuu je izjavila da je scenaristički rad iscrpljuje, da čezne za glumom, ali da sada čita djelo Vladimira Arsenijevića U podpalublju radi pripreme scenarija za novu sapunicu. Od sapunice se, kao od sudbine, izgleda ne može pobeći – u pravu je Arsenijević.