Već u prvih dvadeset i četiri sata po smrti Lučana Pavarotija – koji je umro u četvrtak 6. septembra, i čiju sam smrt, bez obzira na tešku bolest umjetnika, vjerujem kao i mnogi, doživio kao nekako neočekivanu i naglu – moglo se u svjetskoj štampi pročitati more nekrologa, kao i uvijek kad ode netko velik i važan. S izuzetkom američkih i njemačkih medija (‘ozbiljni narodi’, rekao bi jedan moj prijatelj), iznenađuje koliko su reakcije, iako se slažu da se radi o gubitku talenta bez paralele u muzičkoj povijesti, upadljivo uniformne. Dijeleći po pravilu karijeru pjevača na dva dijela – prvi, ‘čisto’ operski (započet 1961. ulogom Rodolfa u Pučinijevoj La Boheme), i drugi, komercijalni, u kojem je, nezapamćeno za opersko ime, Lućano Pavaroti dosegao popularnost pop zvijezde, o ovom drugom većina biografija i pregleda karijere, umjesto odmjerenog, kritičkog prosuđivanja, redom govore potcjenjivački, pa je to ‘podvlačenje crte’ ispod jedne izuzetne karijere, iako nenamjerno, ispalo hladno, neprimjereno i pomalo uvredljivo.
Vjerovatno je u ljudskoj prirodi da manje-više uvijek hoće jednostavan, jasan okvir za sve, a baš takvo smještanje, Pavarotijeva apsolutna prepoznatljivost, počevši od fizionomije – otvoreno, prijateljsko, na mah familijarno lice južnjaka; kuštrava brada, debele izvijene obrve, silan osmijeh na velikoj glavi podnimljenoj svilenim Hermesovim šalovima, one široko raširene ruke s bijelom maramicom dok za recitala prima aplauze na kraju arija, arhetip talijanskog operskog pjevača, nevidljiv prelaz između ličnosti i pozitivnih kulturalnih stereotipa mediteranskog elana, veselosti i hedonizma. Kod umjetnika kao što je bio Pavaroti koji je u sebi imao rijetku i rijetko viđenu kombinaciju vanrednosti i ujedno komunikativnosti, učinilo je da se njegov čudesni talent uzima zdravo za gotovo.
On sam kao da ga je ponekad sam tako uzimao, što je drugi razlog navedene neosjetljivosti i olakosti: one su posljedica Pavarotijevog neshvatljivog spuštanja kriterija zadnjih dvadeset godina karijere, najprije u kombinaciji „Tri tenora“ – ili „Tri penzionera“, kako su ih zlobnici zvali – sa Domingom i Karerasom (ono užasno bučno pjevanje, nadglasavanje zapravo, u kojem nijedan od trojice, tri raspomamljena ega, neće da uhvati drugi glas, da ne bi tercirao onom drugom), dueti ispod standarda na, inače plemenitim, koncertima za organizaciju War Child (s kojom je, mora se spomenuti, ustanovio beskrajno važan muzički centar u Mostaru), nebrojeni recitali u kojima je s polovinom nekadašnje snage nastupao održavajući vlastitu multimilijunsku mašinu i tako dalje.
Sve to, iako iritantno, ipak je nevažno. Lučano Pavaroti – unatoč tome što je u današnjem dobu ‘egalitarizma duha’ to nepopularan stav – jedini je umjetnik za kojega bih se usudio reći da je bio genijalan.
Kada se sluša njegov zapanjujući tenor – impostiran između takozvanog ‘lirskog’ (Italijani operu zovu ‘la lirica’, riječ ‘opera’ je naprosto ‘djelo’), odnosno spinto tenora, glas naročite zlatne, silno svijetle boje ili timbra, sposoban da bude i elegantan i dramatičan, savršene zaokruženosti – čuje se naprosto i bez ikakve mistifikacije da se radilo o jednom od onih što su ‘odozgo’ obdareni talentom kakav nitko drugi nema, koji nose u sebi nešto što se ne može ni naučiti niti steći. Lućano Pavaroti, za razliku od većine umjetnika, izgleda da nije ‘postao’, nego se zaista, kao u našem narodskom pojednostavljivanju, ‘rodio takav’, s posebnim darom. Tome danas u sjećanjima svjedoče i profesionalci i intimusi: prirodan talent, pomenuta urođena muzikalnost (‘uho’ dakle, a ne ‘škola’), savršena dikcija i naravno poznata kolosalna snaga pjevača, sve je još na početku bilo tu. Školovanje i lekcije koje je sin modenskog pekara i amaterskog pjevača privatno uzimao kako bi razvio zastrašujuću tehniku, samo su proširile što se već imalo.
Tijelom predodređen za tenora – impresivne stature i golemog grudnog koša, što je presudno za tenore, onako kako se shvaćaju zadnjih stopedeset godina, koji jačinu postižu pjevanjem iz grudi. Tom tehnikom, kojom najbolji mogu dobiti izuzetnu snagu i visinu glasa, Pavaroti je vladao do perfekcije. Pošto je stil istovremeno poguban za pluća i za glasnice, između mnogih opasnosti kojima su pjevači izloženi, maestro je upravo paranoidno pazio na svaku sitnicu koja bi mogla pokvariti taj božji instrument u grlu pa je izbjegavao nepotrebne kontakte i naprezanje. Novinari bi se kod intervjua po pravilu našli u zbunjujućoj situaciji – na sceni uvijek energična i dominirajuća ljudeskara, koja je ljuštila nedostižne visoke C i D note kao da to nije ništa, odjednom tiho, bolećivo spuštenih farbanih obrva, držeći se šapom za grlo, šišti šapatom: ’la voce’ – ‘glas’.
Ta vrsta pomalo komične ‘nedosljednosti’, duboko kulturalne, sposobnost drame na svakodnevnom nivou, tipična je i, vjerujem, predstavlja suštinu pjevačeve ličnosti.
Djeluje toliko očito da ispada suvišno, a baš tu ako se zagrebe mogla bi se ona bolje razumjeti, čini mi se: mjesto rođenja, naime – Pavaroti teško da je mogao poniknuti u, recimo, Švedskoj; sve što ga je kasnije određivalo kao pjevača izraslo je iz specifičnog – rekli bismo u nas profaniranom riječi – tla.
Lućano Pavaroti bio je Italija u njenom najboljem dijelu, a njegovo pjevanje ključ, kako za razumijevanje upravo nepristojne raskoši talijanske opere, tako i za čitanje kulture. Tumačeći romantičarske klasike, Verdija, Pučinija, Belinija, Donicetija, Rosinija (malo je pjevao na drugim jezicima), Pavaroti je prenosio svijetu ne samo nacionalnu muziku nego i najuočljiviji dio kulture – koji s pravom toliki vole jer donosi svakom notom i slikom sunčano nešto i dobro, što nam je, našem duhu, potrebno kao svjetlost biljkama: posebnu lakoću i beskrajno laku komunikativnost te kulture. Ali, zanimljivije, i njen manje vidljiv i teže shvatljiv dio – onaj dublji, tamniji, što se ne hvata odmah.
Prepoznatljiv repertoar – belcanto (doslovno ‘lijepo pjevanje’), napolitanske popjevke i popularne operske arije, bezbrojni O sole mio, Volare, divna Core ‘ngrato, već izlizane Libiamo ne’ lieti calici iz Traviate ili La donna é mobile, Pavarotijevog sjajno raskalašenog Vojvode od Mantove iz Rigoleta, naravno emblematska Nessun dorma – zadnjih dvadesetak godina postao je smetnja. Prevelika lakoća odvraćala je od činjenice da je najbolje uloge, šezdesetih i sedamdesetih godina, kad je bio na apsolutnom pjevačkom vrhuncu, donio drugačijim ulogama – težim: likovima profesionalnih egoista, surovih, sitnih duša, avanturističkih, sumnjivih umjetnika (njegov legendarni Kavaradosi u Toski, posljednjoj ulozi koju je otpjevao, u njujorškom Metu) te, sasvim u kontrastu sa fizionomijom – likovima slabića, nedovršenih karaktera.
Uloga Nemorina iz Donicetijevog Ljubavnog napitka u tom je smislu posebna. Čuvenu ariju Una furtiva lagrima (zbog koje se Enriko Karuzo zaljubio u operu), maestralno napisanu, on počinje isčekujućom, tihom frazom, potajno kako i naslov kaže, da bi je polako dinamički razvijajući, dignuo u kulminaciji – ponovljeni stih, romantičarski vapaj ‘nebo, može li se umrijeti – više ne tražim!’, otpjevan jedanput punim glasom, a drugi fragilno, u pretihom falsetu. Zapanjenost pak Nemorinova nad time da mu Adina napokon uzvraća ljubav (‘m’ama!’ – ‘voli me’!), muška ‘jaka slabost’, slomljenost nad pobjedom, mogućnošću da objekt zaljubljenosti jednom u životu odgovori onako kako sanjamo – središte je izvedbe: iza pjevačkog otkrio se emocionalni glas, intimniji, nejasan, pun sumnje i nesigurnosti, iskreniji. Nikako lak.
Tumačiti ulogu, tip karaktera izniklog iz specifičnog podneblja i vremena, izvući ga iz stereotipa, pa čudom muzike i interpretacije stići do nečeg općijeg, sveljudskog (‘svemuškog’?), svugdje vrijedećeg – kako će nam samo tu faliti Pavarotijev genij.
Addio maestro.
