

Pregled nedelje
Portparoli razočaranih birača
Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija


Kada sam dobio poziv da prisustvujem debati američkih predsedničkih kandidata na univerzitetu Hofstra pored Njujorka, jedno od prvih pitanja koje sam uputio organizatorima bilo je da li će u sali biti vajerles mreže i da li ću za vreme debate moći da tvitujem. Nisam baš prilježan tviteraš, ali sam (udvorički, priznajem) pomislio da će mi srpska tviter zajednica zameriti što takvu priliku nisam iskoristio da je uredno obaveštavam o svojim utiscima. Odgovor sam dobio tek kada sam se našao na licu mesta, zapravo pre podne na dan debate u razgovoru sa potpredsednicom Komisije za predsedničke debate Dženet Braun.
Na moje pitanje da li će debatu prenositi i na društvenim mrežama odgovorila je negativno. Negativnije nego što bi se očekivalo od važne organizacije u SAD. Naime rekla mi je da Komisija i nema naloge na društvenim mrežama niti ima nameru da ih pravi. Ne vidimo smisao, kaže Braunova, jer onome ko debatu provodi tvitujući zapravo izmiče njen smisao, a to je da pažljivo sluša šta kandidati govore. Po njenom mišljenju, debata je televizijski događaj i treba joj posvetiti punu koncentraciju.
Baš takvo upozorenje dobijate i na samoj debati, već na poleđini ulaznice vas obaveštavaju da je zabranjeno bilo kakvo snimanje i slikanje za vreme duela, a moderatorka nas je dodatno upozorila da treba da se ponašamo kao u avionu koji poleće, da sedimo mirno, „vezani“ za stolicu, i da ne koristimo svoje gadžete. Aplaudira se samo na početku i na kraju. Razlog nije skrivanje nekakve gledaocima nevidljive tajne, već ometanje učesnika škljocanjem, blicevima ili sijanjem ekrana mobilnih telefona ili ajpedova.
Ovakav pristup natera vas da se zamislite da li neka mesta i neke situacije zaista treba da budu nedostupni za društvene mreže. Da li je naša opsednutost njima zapravo želja da budemo na nekom drugom mestu i u drugačijem društvu, ne obavezno onom sa našeg tajmlajna, ali svakako drugačijem? I da li smo (poneki od nas) dostigli onaj nivo gde nam je realnost nedovoljna ili neprivlačna pa se, bez obzira na okruženje koje može biti i veoma zanimljivo, usredsređujemo na uređaj koji nam je pri ruci?
Kako drugačije opisati potrebu da kada se nađete u prilici da prisustvujete svetski značajnom događaju za koji je ponekad nemoguće kupiti ulaznicu vi imate neodoljivu potrebu da to iskustvo presecate virtuelnim dovikivanjem sa drugarima na mreži? Pritom su organizatori obezbedili da se debata ne prekida reklamama, što je u Americi nečuveno, a sve kako bi se obezbedilo da joj ritam ne pada.
Čemu cela ova priča? Jednostavno, pod snažnim sam utiskom otpora ili samopouzdanja koje neko ima pri isključivanju društvenih mreža iz sopstvenih aktivnosti. Nateralo me je da se zamislim koliko u životu propuštamo nastojeći da fotografišemo, snimamo, tvitujemo, fejsbukujemo i uopšte da radimo sve drugo osim da prosto uživamo u lepom trenutku koji nam se ukazao.
Dobro, odoh sada da o tom svom osećanju obavestim tviter zajednicu.


Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija


Vučićev Igrokaz na Grzi, kada je zloupotrebio nesreću jedne građanke i njene porodice, bio je, naravno, jeftin medijski trik, ali to ne umenjuje njegovu skandaloznost. Naprotiv. Bila je to demonstracija moći čoveka lišenog emocija i civilizacijskih ograda koji pred kamerama gazi zakon


Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna


Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“


Desničarske partije nikako da podrže studentski pokret, uprkos kosovskom zavetu studenata i svoj onoj ikonografiji po principu „Kosovo je srce Srbije“. Jer desničarsko poimanje sveta je partikularno, a studenti čvrsto stoje na univerzalnosti republikanskog tla
Evropa i Srbija: Slučaj “Crvene zvezde”
Kako je fudbalski klub postao poslovno-politički projekt Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve