

Komentar
Ko to može Selakovića da „povuče za Generalštab“
Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti


Kako je krenulo, biće prvo neka pesma, a na kraju i slet. Koreografiju će da radi Zorana Mihajlović, a štafetu će da nosi Aleksandar Vulin
Nema spora oko toga da je beogradski susret Kine i čelnika 16 zemalja istočne i centralne Evrope vest dana i u širim okvirima od zemalja koje su direktno tangirane mogućim dogovorima oko, uglavnom, infrastrukturalnih poslova.
Sada je na Srbiju dopao red. Neka se spremi Češka, pre toga domaćini su bili Bukurešt i Budimpešta, ali niko se nije pomamio kao ovi naši. Sad im je malo da su lideri u regionu nego bi nekako i šire. Poruka propagande je jednostavna: kad je Vučić bio u Nemačkoj, naslovi u „Informeru“ bili su na jeziku domaćina, kad je dolazio Putin, bili su na ruskom, ovi Kinezi su nekako nezgodni za naslov, ali snaći ćemo se već nekako.
Poenta je u sledećem: ko nam naiđe ili na nas natrapa taj nam je najveći prijatelj.
Propaganda nade, više puta sam to napisao, veća je ukoliko je veće beznađe u društvu. Strah me je da se ovde slabo biraju sredstva radi postizanja političkih ciljeva. Jedno od tih sredstava je poređenje Vučićevih državničkih uspeha s Titovim pregnućima.
Kako je krenulo, biće prvo neka pesma, a na kraju i slet. Koreografiju će da radi Zorana Mihajlović, štafetu će da nosi Aleksandar Vulin, a Nebojša Stefanović će da kontroliše da neko nije izostao s javne manifestacije vođinog rođendana.
Kad su već uzeli Tita u usta, osećam neodoljivu potrebu da podsetim na dve uslovno rečeno ekonomske anegdote.
Kad se sedamdesetih održavala skupština Svetske banke u Beogradu svemoćni Robert Meknamara, predsednik Svetske banke, pitao je još moćnijeg Ričarda Niksona, predsednika SAD, ima li smisla da podseti Tita da vrati makar nešto od dugova tadašnje Jugoslavije, a predsednik mu je rekao: „Nikako, Tito je mnogo nervozan kad mu neko pomene pare.“
U memoarima Dejvida Rokfelera (objavio i predgovor napisao Goran Perčević, onaj što je sada u zatvoru pod sumnjom da je bio sklon finansijskim malverzacijama) naslednik prve američke milijarde govori o Titovoj moći u velikoj svetskoj politici rečima, parafraziram, da je pokojni maršal bio najveći akcionar Ujedinjenih nacija, uvek je imao najmanje 126 glasova.
Meni to nešto ne liči na Vučića, ali liči njegovima pa izgleda i njemu samom, a ta navada da ga porede s Titom govori samo o jednoj propagandnoj matrici koja je otužno smešna i deluje neubedljivo, osim ako mu ne nabave belu maršalsku uniformu koja bi mu, usput da kažem, stajala kao piletu sise.
Nebojša Katić, ekonomski analitičar iz Londona, na svom blogu piše:
„Insistiranje na razvojnom modelu koji se bazira na stranim investicijama je ključni mehanizam moderne kolonizacije. Za razliku od klasičnog kolonijalizma koji je nametan uz otpor stanovništva i lokalnih elita, na novi kolonijalizam građani pristaju dobrovoljno, političke elite ga prizivaju, a ekonomski teoretičari ohrabruju. Nerazvijene i slabe države danas mole da budu ekonomski potčinjene, čak i plaćaju da budu kolonizovane.
Klasični kolonizatori su civilizovali prostor koji su osvajali, o svom trošku gradili infrastrukturu i gradove, i iza sebe nešto ostavljali. Novi kolonizatori uglavnom samo uzimaju. I najporaznije od svega – danas se kolonizuju i države koje nikada nisu bile kolonije, koje imaju dugu tradiciju nezavisnosti i koje su umele da funkcionišu samostalno kao nezavisne države.
Ovakvo stanje se može održavati (a da ne dovede do pobune) samo kontinuiranim ispiranjem mozga, mantričnim ponavljanjem uvek istih fraza, stvaranjem zombi generacija koje nisu u stanju da misle, niti da kritički, otvorenih očiju analiziraju svet oko sebe. Upravo u tome i jeste smisao neprekidne promocije liberalnih ideja – iz ograđenog prostora i zatvorenog uma ne može se pobeći.“
Toliko o beogradskom samitu.


Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti


Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem


Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa


Raspiše li Vučić izbore za leto, studentski pokret i zborovi moraju biti spremni. Iskustva stečena u Kuli, Sevojnu ili Aranđelovcu su dragocena, ali ne i dovoljna. Današnji mali propusti, već sutra mogu biti fatalni. U pitanju je budućnost Srbije


Upisivanje Brenta Sadlera kao direktora medija Junajted grupe je pretposlednji korak u puzajućem davljenju kritičkih medija. Vlast to neće spasiti, ali je barem publika dobila važnu lekciju
Represija i dirigovana anarhija u Vučićevoj Srbiji
Koliko živ čovek može da podnese Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve