
Komentar
Uništavanje Beograda: Sve za pare
Otići će i ova vlast, već im otkucava. Ali šta će ostati iza njih? Kakav će biti Beograd posle glavnog meštra rušiteljstva Aleksandra Vučića
Sinoć je u Parizu ceremonija otvaranja Olimpijskih igara bila uzbudljiva veličanstvena emocija zbog nikad, ali nikad, viđene predstave o zajedništvu, slobodi, ljubavi, lepoti, radosti. Šteta što neki ovdašnji mediji to nisu umeli i hteli da vide
Medijska tema broj jedan je otvaranje Olimpijskih igara. Očekivano i opravdano, jer u pitanju je svetski događaj, jutros nije bilo televizijskog studija u kome neki gost programa nije otkrivao gledaocima kako ga se dojmila ceremonija.
Sramota je što su neki od njih dozvolili sebi da se prilagode ovdašnjoj politici „svi su protiv nas“, pa su govorili ono što se smatra prigodnim povodom učinjene greške organizatora: na oficijelnom sajtu Olimpijskih igara objavljeno je pogrešno prezime vaterpoliste Dušana Mandića koji je, sa odbojkašicom Majom Ognjenović, nosio srpsku zastavu.
Zato su otvaranje Igara koje su simbol svega pozitivnog na ovom svetu, opisivati isključivo na osnovu, po njihovom mišljenju i ukusu, učinjenih propusta. Akcenat u prethodnoj rečenici je na reči isključivo.
Po njima je otvaranje Olimpijskih igara bilo, parafraziraću, previše kreativno, previše šareno, previše je insistirano na jednakosti među ljudima, previše pokazivanja ljubavi, dekoltea, itd, itd, a pre svega, jedan običan pljusak je dokazao koliko je cela ideja o ceremoniji na otvorenom bila pogrešna. Tako su govorili.
Kako su argumentovali svoje ocene? Biće jasno iz sledećeg primera:
Jedan gost jednog programa istakao je scenu u kojoj su pokazane dreg kraljice, i rekao „meni se to nije dopalo“. Osvrnuo se i na scene o ljubavi, posebno na kadrove o slobodnoj ljubavi. I to mu se nije dopalo.
Da li je mogao da ponudi neki drugi argument? Pa – nije. Zato što pravog argumenta kojim bi se ukazalo da nešto sinoć u Parizu nije valjalo jednostavno – nema.
Jer sve je bilo uzbudljiva veličanstvena emocija zbog nikad, ali nikad, viđene predstave o zajedništvu, slobodi, ljubavi, lepoti, radosti. Koja je ujedno i lekcija o svemu pobrojanom.
Predstava tokom koje je zastajao dah, bukvalno.
Zbog onog harmonikaša koji je na mostu iznad Sene, iznad brodova sa sportistima, iznad celog sveta, sedeo i uživao zato što svira i daruje muziku.
Zbog klavira o koga odskače kiša koja lije li lije, a pijanista svira Ravela najlepše na svetu, verovatno kao što nikada nije.
Zbog koreografije koju je izvela velika grupa mladih raznobojnih igrača dok je voda pljuskala oko njih.
Zbog potpuno lude i otkačene Lejdi Gage – kako dobro joj je stajao Dior! i kako dobro je pevala na francuskom!
Zbog Marseljeze. Volela bih da himnu moje zemlje makar jednom neko otpeva toliko uzvišeno kao što je francusku himnu sinoć otpevala lepa pevačica na vrhu Gran Palea.
Zbog modne revije. Fenomenalni su bili, fenomenalni!
Zbog Selin. Pojavila se, otpevala “Hymne a l’amour” Edit Pjaf, i postala Pariz.
Zbog Olimpijca u invalidskim kolicima, Šarl Kosta, koji je ove godine napunio sto godina, a 1948. godine je osvojio zlato u biciklizmu na OI u Londonu. On je predao plamen francuskim ikonama Teddy Riner and Marie-Jose Perec da zapale onaj glavni koji će goreti do kraja Olimpijskih igara. I da tako i on, a i njih dvoje, uđu u istoriju.
Zbog ideje da Olimpijski plamen ne bude na zemlji kao što je bio svih prethodnih 32 godine, već da bdi nad Parizom i sportistima i svim onim dobrim za šta se zalažu Olimpijske igre.
Krivo mi je što se nisam potrudila da nađem imena onih zbog kojih ću pamtiti ovo Olimpijsko otvaranje.,
I krivo mi je što u mojoj zemlji ima ljudi, mojih kolega čak, koje sinoćni događaj nije mogao da uzdigne od usvojenog im pogleda zlim očima.
Otići će i ova vlast, već im otkucava. Ali šta će ostati iza njih? Kakav će biti Beograd posle glavnog meštra rušiteljstva Aleksandra Vučića
Višeminutno izlivanje predsednikovog gneva na građane Novog Pazara nije ništa drugo, do poslednji trzaj jedne poražene politike čoveka koji misli da je država, a zapravo je ćacilend
Da li iko veruje, osim možda Vučića, da bi čistka tužilaca i sudija uspela? Da li on zaista veruje da može da pronađe dovoljan broj Bokana, jer, ako ćemo pravo, Bokan je ipak biser među biserima
Svi su na keca poverovali da će Iva Štrljić biti direktorka Drame Narodnog pozorišta iako vest nije bila potvrđena – ne bez razloga. Glavni je: živimo u Srbiji
Snežana C. je posle povređivanja nožem profesorke Natalije Jovanović dokazala da je upila teoriju i praksu Vučića i Informera. Ukratko – kada napadaš izigravaj žrtvu i nikada nemoj priznati ličnu odgovornost. Sada kaže da joj je žao zbog svega
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve