Sinoć je u Parizu ceremonija otvaranja Olimpijskih igara bila uzbudljiva veličanstvena emocija zbog nikad, ali nikad, viđene predstave o zajedništvu, slobodi, ljubavi, lepoti, radosti. Šteta što neki ovdašnji mediji to nisu umeli i hteli da vide
Medijska tema broj jedan je otvaranje Olimpijskih igara. Očekivano i opravdano, jer u pitanju je svetski događaj, jutros nije bilo televizijskog studija u kome neki gost programa nije otkrivao gledaocima kako ga se dojmila ceremonija.
Sramota je što su neki od njih dozvolili sebi da se prilagode ovdašnjoj politici „svi su protiv nas“, pa su govorili ono što se smatra prigodnim povodom učinjene greške organizatora: na oficijelnom sajtu Olimpijskih igara objavljeno je pogrešno prezime vaterpoliste Dušana Mandića koji je, sa odbojkašicom Majom Ognjenović, nosio srpsku zastavu.
Zato su otvaranje Igara koje su simbol svega pozitivnog na ovom svetu, opisivati isključivo na osnovu, po njihovom mišljenju i ukusu, učinjenih propusta. Akcenat u prethodnoj rečenici je na reči isključivo.
Po njima je otvaranje Olimpijskih igara bilo, parafraziraću, previše kreativno, previše šareno, previše je insistirano na jednakosti među ljudima, previše pokazivanja ljubavi, dekoltea, itd, itd, a pre svega, jedan običan pljusak je dokazao koliko je cela ideja o ceremoniji na otvorenom bila pogrešna. Tako su govorili.
Kako su argumentovali svoje ocene? Biće jasno iz sledećeg primera:
Jedan gost jednog programa istakao je scenu u kojoj su pokazane dreg kraljice, i rekao „meni se to nije dopalo“. Osvrnuo se i na scene o ljubavi, posebno na kadrove o slobodnoj ljubavi. I to mu se nije dopalo.
Da li je mogao da ponudi neki drugi argument? Pa – nije. Zato što pravog argumenta kojim bi se ukazalo da nešto sinoć u Parizu nije valjalo jednostavno – nema.
Jer sve je bilo uzbudljiva veličanstvena emocija zbog nikad, ali nikad, viđene predstave o zajedništvu, slobodi, ljubavi, lepoti, radosti. Koja je ujedno i lekcija o svemu pobrojanom.
Predstava tokom koje je zastajao dah, bukvalno.
Zbog onog harmonikaša koji je na mostu iznad Sene, iznad brodova sa sportistima, iznad celog sveta, sedeo i uživao zato što svira i daruje muziku.
Zbog klavira o koga odskače kiša koja lije li lije, a pijanista svira Ravela najlepše na svetu, verovatno kao što nikada nije.
Zbog koreografije koju je izvela velika grupa mladih raznobojnih igrača dok je voda pljuskala oko njih.
Zbog potpuno lude i otkačene Lejdi Gage – kako dobro joj je stajao Dior! i kako dobro je pevala na francuskom!
Zbog Marseljeze. Volela bih da himnu moje zemlje makar jednom neko otpeva toliko uzvišeno kao što je francusku himnu sinoć otpevala lepa pevačica na vrhu Gran Palea.
Zbog modne revije. Fenomenalni su bili, fenomenalni!
Zbog Selin. Pojavila se, otpevala “Hymne a l’amour” Edit Pjaf, i postala Pariz.
Zbog Olimpijca u invalidskim kolicima, Šarl Kosta, koji je ove godine napunio sto godina, a 1948. godine je osvojio zlato u biciklizmu na OI u Londonu. On je predao plamen francuskim ikonama Teddy Riner and Marie-Jose Perec da zapale onaj glavni koji će goreti do kraja Olimpijskih igara. I da tako i on, a i njih dvoje, uđu u istoriju.
Zbog ideje da Olimpijski plamen ne bude na zemlji kao što je bio svih prethodnih 32 godine, već da bdi nad Parizom i sportistima i svim onim dobrim za šta se zalažu Olimpijske igre.
Krivo mi je što se nisam potrudila da nađem imena onih zbog kojih ću pamtiti ovo Olimpijsko otvaranje.,
I krivo mi je što u mojoj zemlji ima ljudi, mojih kolega čak, koje sinoćni događaj nije mogao da uzdigne od usvojenog im pogleda zlim očima.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ministar kulture Nikola Selaković je bio svestan pištaljki pod svojim prozorom. Kao što su i kulturnjaci u blokadi njegovog Ministarstva videli da ih sa prozora tog istog Ministarstva ljudi pozdravljaju. Delovali su složno, da su na istoj strani. Selaković je bio sam.
Studenti su shvatili da se odvija borba za značenja, u kojoj se jedno ime ne pominje: ime diktatora. Jer, da se to ime pojavilo u njihovim zahtevima ono bi „pojelo“ same zahteve
Aleksandar Vučić tvrdi da nikad neće pristati na prelazni kabinet. Treba mu verovati, ali uslovno. Zašto? Zato što će pristati na sve čim bude nateran. A biće
Srpska opozicija je na odličnom putu da propusti priliku tako što se ne bavi politikom, ne ume da se dogovori i ponavlja pogubnu formulu „prvo da se ispune studentski zahtevi“
Ministar kulture Nikola Selaković je bio svestan pištaljki pod svojim prozorom. Kao što su i kulturnjaci u blokadi njegovog Ministarstva videli da ih sa prozora tog istog Ministarstva ljudi pozdravljaju. Delovali su složno, da su na istoj strani. Selaković je bio sam.
Studenti su shvatili da se odvija borba za značenja, u kojoj se jedno ime ne pominje: ime diktatora. Jer, da se to ime pojavilo u njihovim zahtevima ono bi „pojelo“ same zahteve
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!