Na legendarno pitanje što ima novo, odgovor obično glasi – ništa. Nešto slično može se reći i za Srbiju. Prosvjetni radnici će dobili zakonsku zaštitu poput advokata – toliko o rezultatima suzbijanja nasilja u školama. Kad je poslije tri godine završeno pripremno ročište za „Jovanjicu 2“, koliko li će tek trajati suđenje? A kao i obično pred izbore – hvala na pitanju – opozicija se bavi sama sobom.
Liste koalicije Biram borbu padale su u beogradskim općinama slično kruškama na jakom vjetru, a onda opet proglašavane u sljedeća dvadeset i četiri sata – nešto nalik na vraćanje snimka unazad. Potez naprednjaka, bez ikakve sumnje, imao je za cilj da ovom dijelu opozicije minira početak kampanje i proglasi je nekompetentnom. Oni drugi koji ne izlaze na izbore, stekli su tako priliku da bivšim partnerima poručuju – zar vam lijepo nismo rekli da nema uvjeta za fer i poštenu utakmicu?
Slično je bilo i sa Pokretom Kreni-promeni. Mada je i Biram borbu najavio bojkot ukoliko im općinske liste ne budu proglašene, Savo Manojlović je sve do 17 sati 16. maja držao ovu opciju otvorenom. Sporna je bila njegova lista na Vračaru. Navodno, problem je bio u nedostatku potpisa, rodnoj ravnopravnosti i promjeni prebivališta. Dio političke čaršije tvrdi da su vračarski naprednjaci u izbornoj komisiji popustili tek poslije velikog i kontinuiranog pritiska sa vrha stranke. Manojlović pak kaže da je sa listom sve u redu, te da je režim prihvatio ultimatum koji mu je Kreni- promeni postavio.
Ali, sve je ovo prošlo. Dolazi već jednom odloženi veliki Srpski sabor i to 8. juna. Na njemu bi se Srbi iz cijelog poznatog svemira trebali homogenizirati spram Rezolucije o Srebrenici čvršće od atoma osmijuma (metal sa gustoćom od 22,59 g/cm3). Kako? Lako – za pravog patriotu nema ni G od genocida; izdajnici su svi koji kažu suprotno. Možda ovim drugim – kakvo vrijeme dolazi – lično bude sudio i presuđivao doktor prava Vojislav Šešelj.
Ali Sabor otvara i ozbiljno pitanje. Ono glasi: ako u Srebrenici nije počinjen genocid, znači li to da su nevini Radovan Karadžić i Ratko Mladić? Dakle – pojedinci osuđeni upravo za ovo djelo zajedno sa još nekoliko drugih lica. Republika Srbija – čisto da se ne zaboravi – priznaje Haški tribunal.
Rezolucija o Srebrenici ne spominje srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku. Ali vlasti u Beogradu i Banjaluci kanda su žestoko zapele da im nametnu kolektivnu krivicu. Kakva li će slika o Srbiji u svijetu biti poslije Sabora? Odnosno – koliko će tim saborovanjem biti obnovljeni najcrnji sterotipi o Srbima iz ratne propagande?
Odgovori na ova pitanja ne brinu Vučića i Dodika. Dok je demagogije i nacionalizma, biće i njihove vlasti. Zaista, baš ništa novo.
