

Komentar
Vučićev novosadski miting: Demonstracija sile i strateški uzmak
Cilj novosadskog mitinga bio je jasan: zastrašivanje, demonstracija masovnosti i dominacije, kao i pokazivanje snažnih kapaciteta za prinudu i nasilje
Istraživanje kaže da Aleksandra Vučića podržava pola miliona ljudi više nego SNS. Zar samo pola miliona? Milion ili dva bi izgledalo ubedljivije
Eto, i to smo dočekali: privelo Aleksandra Vučića! Po meni, to je mnogo veća vest od privođenja Svetozara Marovića, gospodara Budve i Grblja, tako da je zapanjujuće da je imala mnogo manji medijski odjek. Ah, da, kvaka je u tome da je Sveto Marović „pravi“, dočim je Aleksandar Vučić nekako „lažan“. Kako to? Lepo. Nije da privedenom licu ne piše u ličnoj karti da se zove Aleksandar Vučić, nego je stvar u tome da to nije onaj Aleksandar Vučić na koga ste svi pomislili, nego neki drugi, nepoznat i nebitan za istoriju. A kojeg je osumnjičilo da je razbio staklo izloga prostorija opštinskog odbora SNS u Smederevskoj Palanci. Mon Dieu, šta je sledeće – priveden Tomislav Nikolić (26), student menadžmenta iz Donjeg Brijanja, zbog osnovane sumnje da je zapalio žito na njivi samohrane udovice Maje Gojković (82) u okolini Gadžinog Hana?!
Nego, manimo se mi lažnog Vučića, i posvetimo se pravom. Ovih je dana objavljeno istraživanje koje pokazuje da ovaj neprivedeni Vučić navodno uživa podršku čak pola miliona ljudi više nego što je onih koji podržavaju stranku kojoj je on predsednik. Tim je povodom bilo raznog javnog ibrećenja, pa i tvrdnji da je narečeno istraživanje krajnje sumnjivo i pristrasno. Ako mene pitate, jedino što mi izaziva nedoumice jeste, naprotiv, nedovoljnost nesrazmera – zar samo pola miliona? Da je napisano milion ili dva, izgledalo bi mi ubedljivije. Taj nesrazmer, naime, krije jednu duboku patologiju, koja pri tome nije nekako slučajno i spontano nastala, nego je u potpunosti sistemska stvar.
O čemu se radi? Najpre, ulogu lidera u politici ne treba zanemarivati, niti je to nešto što je nužno loše. I Boris Tadić je, u svojim dobrim vremenima, bio popularniji od DS, a Koštunica od DSS. O Miloševiću da i ne govorimo: taj je među Srbljem i med snom bio najpopularniji pre nego što je SPS i osnovan! Jedino se za Zorana Đinđića moglo zaključiti da je bio čak i manje popularan od svoje ionako ne preterano popularne stranke, sve dok svojom smrću nije naprasno i bar upola hinjeno postao svačiji darling.
Po čemu je onda ovo s Vučićem drugačije? Po dimenzijama i po naravi, a to zapravo znači – po svemu. Elem, Tadić jeste bio „šef“ Demokratske stranke, ali on nije bio – Demokratska stranka. Ona je u svakom bitnom smislu bila „starija“ od njega. Uključujući i vrlo vidljivo postojanje strukture „tradicionalnih demokratskih glasača“, koji DS nisu podržavali „zbog Tadića“; štaviše, neki su je podržavali „uprkos Tadiću“. A DS, opet, mada je u jednom povesnom trenutku (pre)slobodno raspolagala svim mehanizmima vlasti, nije bila stvarni društveni hegemon, ma koliko da je i sama bila sklona neumerenoj partitokratiji. Da nije bilo tako, ne bi njena vlast bila tako lako i brzo demontirana.
Aktuelna priča je drugačija. SNS nije stranka bar u opštim crtama ideološki povezanih kompetentnih ljudi iz raznih oblasti i uopšte srednjeg društvenog sloja, kao što su bili DS i DSS, pa na neki izobličen način i SPS. Ne, SNS – to su naprosto Vučić i pristalice, uglavnom iz ranijih radikalskih, ali ubrzo potom i socijalističkih i tome sličnih redova, plus (a baš ovo je ključno) masa „nepartijski“ plutajućih radnih ljudi i građana koji su uvek skloni autoritarno-populističkim liderima: obožavali su Miloševića, simpatisali Šešelja, mrzeli Đinđića, bili skoro pa „klasno“ rezervisani prema Koštunici i jarosno prezirali Tadića (jedino su kremaljske hazjajine uvek bezrezervno voleli, sve od Staljina do Putina, s razumljivim izuzetkom Gorbačova i Jeljcina). Iako je neko generalno svetonazorno opredeljenje ovog najšire razlivenog sloja srpskog društva patrijarhalno i tribalno-nacionalističko, te ljude jedan Koštunica nije mogao da „kupi“ svojim nacionalizmom, u kojem je bilo nečega hladno-elitističkog, odviše akademskog i krutog. S time nisu mogli baš da se identifikuju, što i nije čudno jer ti ljudi su jedna vrlo difuzna struktura i ništa nisu baš zaozbiljno i dosledno, a dosledni nacionalizam (baš kao i dosledni marksizam) je kod nas uvek bio ekskluzivan hobi napornih štrebera sa Vračara i gornjeg Dorčola; na drugoj strani, Aleksandar Vučić vrlo glasno i rezolutno odbacuje svoj raniji nacionalizam proglašavajući ga stranputicom i zabludom, ali ga oni – mada svetonazorno i dalje prilično „nereformisani“ – zbog toga ne osuđuju. Zašto? U osnovi im je svejedno, eto zašto. Kao prvo, baš mu i ne veruju: deluje im da „on to tako kaže zbog sveta“. Kao drugo, a važnije: prepoznaju u njemu autoritarnu figuru Oca-spasioca koji će voditi računa o svemu, a oni će mu s radošću pokloniti svoju „političku i intelektualnu slobodu“, tu modernističku kerefeku za kojom ionako nikada nisu žudeli, ne znaju šta bi s njom i oduvek – to jest, otkad im je nametnuta – osećali su je kao teret.
To je ono što Koštunica nije imao: on je od srpskog everymana implicitno, ali jasno tražio da bude iskreni nacionalista i da baš stvarno mari za Kosovo, ili šta već; Đinđić i u razumnijoj meri Tadić tražili su od njega da bude isto tako iskreni demokrata i Evropejac. Vučić, pak, u osnovi, ne traži ništa (ni ne nudi ništa, ali to uvek prekasno skapiraju!), osim slepog poverenja i poslušnosti. Zato to i dobija, i dobijaće još dovoljno dugo. Naravno da će društvo u međuvremenu propadati i trunuti, ali ko mari? Dobro, a gde je SNS u toj priči? Nigde, jer SNS ni ne postoji: sastavljen od palanačkih grebatora bez svojstava, to je samo kolektivni pseudonim svog vlasnika.


Cilj novosadskog mitinga bio je jasan: zastrašivanje, demonstracija masovnosti i dominacije, kao i pokazivanje snažnih kapaciteta za prinudu i nasilje


"Ljudi ne žele slobodu i to iz, čini se, jednog jedinog razloga: ako bi je poželeli imali bi je". Ovako je pisao Etjen de la Boesi pre 500 godina. A građani Srbije su se trgli i zakazali sastanak sa slobodom, spremni da odbace „dobrovoljno ropstvo“


Zašto se sve što Aleksandar Vučić dotakne pretvara u u sprdnju ili skandal, a najčešće u oboje? I zbog čega je jasno da je izgubio, ali mu to još niko nije rekao


Razgovarao je sa kamenom za kupus i fotografijom Ilije Srdanovića. Požar u Niškoj tvrđavi proglasio je za delo veštačke inteligencije. Pohvalio se da mu ne bi bilo prvi put da nekom otima pištolj iz ruku


Režim neće da otvori biračka mesta u inostranstvu i tera ljude da glasaju – noću! Odsecanjem velikog broja birača, izbori su već sada i zvanično neregularni
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve