img
Loader
Beograd, 12°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Nuspojave

Tajna formula Vučićevog uspeha

23. decembar 2015, 15:06 Teofil Pančić
Copied

Istraživanje kaže da Aleksandra Vučića podržava pola miliona ljudi više nego SNS. Zar samo pola miliona? Milion ili dva bi izgledalo ubedljivije

Eto, i to smo dočekali: privelo Aleksandra Vučića! Po meni, to je mnogo veća vest od privođenja Svetozara Marovića, gospodara Budve i Grblja, tako da je zapanjujuće da je imala mnogo manji medijski odjek. Ah, da, kvaka je u tome da je Sveto Marović „pravi“, dočim je Aleksandar Vučić nekako „lažan“. Kako to? Lepo. Nije da privedenom licu ne piše u ličnoj karti da se zove Aleksandar Vučić, nego je stvar u tome da to nije onaj Aleksandar Vučić na koga ste svi pomislili, nego neki drugi, nepoznat i nebitan za istoriju. A kojeg je osumnjičilo da je razbio staklo izloga prostorija opštinskog odbora SNS u Smederevskoj Palanci. Mon Dieu, šta je sledeće – priveden Tomislav Nikolić (26), student menadžmenta iz Donjeg Brijanja, zbog osnovane sumnje da je zapalio žito na njivi samohrane udovice Maje Gojković (82) u okolini Gadžinog Hana?!

Nego, manimo se mi lažnog Vučića, i posvetimo se pravom. Ovih je dana objavljeno istraživanje koje pokazuje da ovaj neprivedeni Vučić navodno uživa podršku čak pola miliona ljudi više nego što je onih koji podržavaju stranku kojoj je on predsednik. Tim je povodom bilo raznog javnog ibrećenja, pa i tvrdnji da je narečeno istraživanje krajnje sumnjivo i pristrasno. Ako mene pitate, jedino što mi izaziva nedoumice jeste, naprotiv, nedovoljnost nesrazmera – zar samo pola miliona? Da je napisano milion ili dva, izgledalo bi mi ubedljivije. Taj nesrazmer, naime, krije jednu duboku patologiju, koja pri tome nije nekako slučajno i spontano nastala, nego je u potpunosti sistemska stvar.

O čemu se radi? Najpre, ulogu lidera u politici ne treba zanemarivati, niti je to nešto što je nužno loše. I Boris Tadić je, u svojim dobrim vremenima, bio popularniji od DS, a Koštunica od DSS. O Miloševiću da i ne govorimo: taj je među Srbljem i med snom bio najpopularniji pre nego što je SPS i osnovan! Jedino se za Zorana Đinđića moglo zaključiti da je bio čak i manje popularan od svoje ionako ne preterano popularne stranke, sve dok svojom smrću nije naprasno i bar upola hinjeno postao svačiji darling.

Po čemu je onda ovo s Vučićem drugačije? Po dimenzijama i po naravi, a to zapravo znači – po svemu. Elem, Tadić jeste bio „šef“ Demokratske stranke, ali on nije bio – Demokratska stranka. Ona je u svakom bitnom smislu bila „starija“ od njega. Uključujući i vrlo vidljivo postojanje strukture „tradicionalnih demokratskih glasača“, koji DS nisu podržavali „zbog Tadića“; štaviše, neki su je podržavali „uprkos Tadiću“. A DS, opet, mada je u jednom povesnom trenutku (pre)slobodno raspolagala svim mehanizmima vlasti, nije bila stvarni društveni hegemon, ma koliko da je i sama bila sklona neumerenoj partitokratiji. Da nije bilo tako, ne bi njena vlast bila tako lako i brzo demontirana.

Aktuelna priča je drugačija. SNS nije stranka bar u opštim crtama ideološki povezanih kompetentnih ljudi iz raznih oblasti i uopšte srednjeg društvenog sloja, kao što su bili DS i DSS, pa na neki izobličen način i SPS. Ne, SNS – to su naprosto Vučić i pristalice, uglavnom iz ranijih radikalskih, ali ubrzo potom i socijalističkih i tome sličnih redova, plus (a baš ovo je ključno) masa „nepartijski“ plutajućih radnih ljudi i građana koji su uvek skloni autoritarno-populističkim liderima: obožavali su Miloševića, simpatisali Šešelja, mrzeli Đinđića, bili skoro pa „klasno“ rezervisani prema Koštunici i jarosno prezirali Tadića (jedino su kremaljske hazjajine uvek bezrezervno voleli, sve od Staljina do Putina, s razumljivim izuzetkom Gorbačova i Jeljcina). Iako je neko generalno svetonazorno opredeljenje ovog najšire razlivenog sloja srpskog društva patrijarhalno i tribalno-nacionalističko, te ljude jedan Koštunica nije mogao da „kupi“ svojim nacionalizmom, u kojem je bilo nečega hladno-elitističkog, odviše akademskog i krutog. S time nisu mogli baš da se identifikuju, što i nije čudno jer ti ljudi su jedna vrlo difuzna struktura i ništa nisu baš zaozbiljno i dosledno, a dosledni nacionalizam (baš kao i dosledni marksizam) je kod nas uvek bio ekskluzivan hobi napornih štrebera sa Vračara i gornjeg Dorčola; na drugoj strani, Aleksandar Vučić vrlo glasno i rezolutno odbacuje svoj raniji nacionalizam proglašavajući ga stranputicom i zabludom, ali ga oni – mada svetonazorno i dalje prilično „nereformisani“ – zbog toga ne osuđuju. Zašto? U osnovi im je svejedno, eto zašto. Kao prvo, baš mu i ne veruju: deluje im da „on to tako kaže zbog sveta“. Kao drugo, a važnije: prepoznaju u njemu autoritarnu figuru Oca-spasioca koji će voditi računa o svemu, a oni će mu s radošću pokloniti svoju „političku i intelektualnu slobodu“, tu modernističku kerefeku za kojom ionako nikada nisu žudeli, ne znaju šta bi s njom i oduvek – to jest, otkad im je nametnuta – osećali su je kao teret.

To je ono što Koštunica nije imao: on je od srpskog everymana implicitno, ali jasno tražio da bude iskreni nacionalista i da baš stvarno mari za Kosovo, ili šta već; Đinđić i u razumnijoj meri Tadić tražili su od njega da bude isto tako iskreni demokrata i Evropejac. Vučić, pak, u osnovi, ne traži ništa (ni ne nudi ništa, ali to uvek prekasno skapiraju!), osim slepog poverenja i poslušnosti. Zato to i dobija, i dobijaće još dovoljno dugo. Naravno da će društvo u međuvremenu propadati i trunuti, ali ko mari? Dobro, a gde je SNS u toj priči? Nigde, jer SNS ni ne postoji: sastavljen od palanačkih grebatora bez svojstava, to je samo kolektivni pseudonim svog vlasnika.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Komentar
Viktor Rajić, dečak koji hekla, internet zvezda, daje intervju televiziji Nova
27.april 2026. Nemanja Rujević

Heklaj, Viktore, nek’ crknu dušmani!

Frustrirane budale na internetu nisu mogle da zaobiđu ni Viktora Mitića, dečaka od jedanaest godina koji hekla. To je vrli novi svet

Zajednička konferencija za novinare opozicionih poslanika

Pregled nedelje

24.april 2026. Filip Švarm

Šta će biti sa opozicijom – možda se ujedini

Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati  još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj

Nikola Selaković

Komentar

21.april 2026. Sonja Ćirić

Ko to može Selakovića da „povuče za Generalštab“

Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti

Pregled nedelje

17.april 2026. Filip Švarm

Šta je osvetlio plamen Jaćimovićevog autobusa

Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem

Peter Mađar, lider opozicione Tise, obraća se svojim glasačima u tamnom manitilu sa tamnom kravatom i belom košuljom

Komentar

13.april 2026. Andrej Ivanji

Kako je Peter Mađar pobedio Viktora Orbana

Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa

Komentar
Viktor Rajić, dečak koji hekla, internet zvezda, daje intervju televiziji Nova
Heklaj, Viktore, nek’ crknu dušmani!

Frustrirane budale na internetu nisu mogle da zaobiđu ni Viktora Mitića, dečaka od jedanaest godina koji hekla. To je vrli novi svet

Nemanja Rujević
Zajednička konferencija za novinare opozicionih poslanika

Pregled nedelje

Šta će biti sa opozicijom – možda se ujedini

Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati  još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj

Filip Švarm
Nikola Selaković

Komentar

Ko to može Selakovića da „povuče za Generalštab“

Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti

Sonja Ćirić
Vidi sve
Vreme 1842
Poslednje izdanje

Represija i dirigovana anarhija u Vučićevoj Srbiji

Koliko živ čovek može da podnese Pretplati se
Represija i dirigovana anarhija (III): Informerov rijaliti sa “dekom”, pozornikom i Vučićem

Združeni napad na zdrav razum

Paralele: Srbija i Mađarska

Borba za duše nagnute nadesno

Intervju: Srđan Dragojević, režiser i pisac

Pokažite kičmu, pokažite obraz

Roman

Poigravanje pravilima igre

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1842 22.04 2026.
Vreme 1840-1841 08.04 2026.
Vreme 1839 02.04 2026.
Vreme 1838 25.03 2026.
Vreme 1837 18.03 2026.
Vreme 1836 11.03 2026.
Vreme 1835 05.03 2026.
Vreme 1834 26.02 2026.
Vreme 1833 18.02 2026.
Vreme 1832 11.02 2026.
Vreme 1831 05.02 2026.
Vreme broj 1830 28.01 2026.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure