Karla Uvea Knausgora kritičari redovno uspoređuju s Marselom Prustom, no čitajući drugi dio njegove Moje borbe, meni se u misli prikradao jedan drugi veliki pisac. I Džek Keruak je, poput Knausgora, naizgled halapljivo punio stranice svojim životom, i Keruak nas je uspijevao fascinirati naizgled banalnim, svakidašnjim prizorima, redajući ih – opet tek naizgled – nepromišljeno do beskonačnosti. I kod Keruaka nije bilo jednostavno odgonetnuti šta nas to zapravo privlači, zašto bez predaha čitamo o nečem tako dosadnom kao što je život. Naravno, život koji je opisivao Džek Keruak odvijao se na cesti – i to ne bilo kojoj već slavnoj „ruti 66“ koja povezuje Njujork, Denver i San Francisko, a Džekov je roman priča o slobodi za kojom su njegovi čitatelji pomoću njegove knjige žudili. Ali prije svega, to je bio tek život autorov i onaj njegovih prijatelja.
S druge strane, drugi dio Knausgorova romana, suprotno Keruakovom, može se čitati kao roman o neslobodi, a njegov život mučno nalikuje našim životima. Kao i naši životi, i njegov se, naime, odvija na putu od vrtića do obližnjeg parka te od stana do kancelarije. Na sedamsto stranica Karl Uve zapravo opisuje svoju i našu skučenost unutar granica porodičnog života te svoju i našu vječito tinjajuću žudnju za nečim neograničenim, pri čemu njegova žudnja ostaje tek žudnja, i ne samo da se ne materijalizira bijegom u neko keruakovsko odmetništvo, već ona ne zadobiva ni nejasne obrise nečega konkretnijeg od naslađivanja nad učiteljicom bebi ritmike.
I kada bolje razmislite, zapanjujuće je kako je jedan tako nezavidan život, život kojem je tek do toga da se pomiri sam sa sobom i svojim ograničenjima, ukoričen postao kultno štivo našeg vremena. To da čitamo ono što i sami živimo, tješeći se da nismo jedine žrtve (pre)rano zapečaćene sudbine, mora nešto govoriti o nama i svijetu u kojem živimo. Recimo to, da je porodični život u 21. stoljeću postao do te mjere udoban, da je – opet naizgled – moguće pomiriti se sa njim i njegovim strogim pravilima, da drugim riječima, bijeg iz njega više nije nužnost. Ili nam sve to ipak govori da je zamisliti drugačiji život za mnoge postalo nemoguće?
Jer nije da danas nema drugačijih života, da nema ljudi koji žive kao nekada Džek Keruak. I te kako ih ima, možda i više nego ikada, ali se čini da je žudnja za drugačijim manja. Mnogi su od nas u mladosti bar namirisali taj drugačiji život, putovali mjesecima po Južnoj Americi, godinama partijali u Berlinu, zajedno sa godišnjim dobima mijenjali poslove i profesije, partnere i stanove. Svako je od nas zapravo bar nakratko bio mali keruak, bili smo tamo i vidjeli smo sve to, opipali smo prstima žudnje i snove svojih roditelja, da bi sve to većina nas na kraju svjesno odbacila, našla partnera za čitav život, prihvatila redovan posao, dobila djecu i počela čitati Knausgora.
I sve je to – još jednom naizgled – sasvim bezazleno, no ljudi koji ne žude za drugačijim životom za sebe, vrlo često ne žude ni za drugačijim svijetom i ne vide problem u onima koji im obećavaju kako će se pobrinuti da sve ostane isto. Zidovima na granicama, odstupanjem od zelenih dilova i istambulskih konvencija, ukidanjem demokracije. Malo ko želi promjene ako one nisu neophodne za nj, a za brojne Evropljane i Amerikance zaista nisu. Jer brojni životi svih nas koji živimo poput Knausgora, nisu nimalo nepodnošljivi. Stješnjujući možda jesu, monotoni također znaju biti, ali su, zahvaljujući prije svega visokom životnom standardu, postali prijatniji nego ikad. Stoga i nije čudno što su u karanteni mnogi moji poznanici vidjeli tek brdo poklonjenog im vremena za svoje najbliže, niti je čudno što se toliko govorilo o povratku istinskim vrijednostima, upravo onim vrijednostima koje desničarski populisti već godinama ističu i tobože brane pred najezdama svih vrsta.
Ništa to nije čudno, jer valjda to tako – suprotno logici – ide. Što su porodični životi udobniji i podnošljiviji, to se oni ljudima čine ispravniji i veći je otpor do svega što se nalazi izvan njih. Što ljudi manje žude za drugačijim životom i za drugim vrijednostima, to manje razumijevanja imaju za sve što je drugačije.
Generacije koje su čitale Džeka Keruaka očaravao je njegov drugačiji život, one su mu se divile i o njemu maštale, njime su bile fascinirane. Čitajući o njegovom beskrajnom putovanju, sanjale su tu ili neku drugu vrstu slobode i ona je za njih predstavljala temeljnu vrijednost, naročito ako slobodu sami nisu dobro ni onjušili. Generacije koje danas čitaju Karla Uvea Knausgora pomirene su sa nedostatkom lične slobode, a sve više i sa sve ograničenijim svijetom. Kao da je modernom porodičnom čovjeku preobilje slobode presjelo pa se čini spremnim prilagoditi se suženom prostoru misli, riječi i ideja. On, naime, ne sanja o slobodi, već o sigurnosti, o toplom domu punom ljubavi i poštovanja, o utočištu pred odveć slobodnim svijetom.
Poput Knausgora on žudi tiho i ustrajno; poput Knausgora hrabro se nosi sa teretom svog života; poput Knausgora, samo bi da bude dobar čovjek, partner i roditelj; poput Knausgora, nezadovoljan je. Za razliku od Knausgora, međutim, on ne piše veliku literaturu, već strahuje pred mogućim promjenama. Malošto oblikuje našu sadašnjost kao strah porodičnog čovjeka.
Autor je pisac i reditelj iz Ljubljane
