Otišao je — a pošto se nadamo da mu ne pišemo nikakav završni politički nekrolog — recimo: otišao je Eduard Ševardnadze „.samo“ sa mjesta ministra inostranih poslova SSSR.
Da li je odlazak sovjetskog ministra zloslutan? Smijene na ovom mjestu su često, kao udarci u gong historije, označavale krupne, neki put negativne, pa i zastrašujuće promjene na sovjetskoj sceni i u spoljnoj politici: čuvena zamjena Litvinova Molotovim, nastup lascivnog gangstera Višinskog. Gromiko — ledeni ministar za epohu besperspektivnog hladnog rata, doktrine i prakse „ograničenog suvereniteta“ i ograničenih detanta.
Mi smjena Gromika Ševardnadzeom 1985. potvrdila riješenost Gorbačova i novog tima da SSSR odlučno krene putevima nove spoljne politike.
I baš zato je odlazak Ševardnadzea lako muklo odjeknuo nespokojnim svijetom. Prvi (otvoreni, frontalni napad na novi detant SAD—SSSR. koji nas je doveo do i preko praga ljudskijih međunarodnih odnosa, bila je kriminalna agresija Iraka na Kuvajt. Međutim. veoma ohrabrujuće je bilo to što su novi odnosi dejstvovali na novi način: principijelna međunarodna koalicija protiv agresora.
U narednim nedjeljama i mjesecima treba da se očituje njena riješenost da čvrstinom navede Irak na povlačenje, bez prethodnih uslova, milom. A ako bude i dalje odbijao, svim dozvoljenim odgovarajućim sredstvima, uključujući i silom.
I zato se nadamo du se upravo sada ostavka sovjetskog ministru neće vidjeti kao pukotina u koaliciji i da eventualne političko psihološke posljedice ne mogu hitnije oštetiti njen front. Tim prije što je malo vjerovatno da je Ševardnadze „pao“ na krizi u Golfu. Prije će biti da je riječ o razlikama oko sudbine same perestrojke. Oko preživljavanja samog SSSR Tu je, onda, možda i Gruzija.
No, sa svim tim, uvjereni smo da su za svestranu ocjenu svog dosadašnjeg značaja Ševardnadzea i njegove uloge i bitnih upozorenju i pouka koje njegova ostavka objektivno sadrži, ipak najmeritorniji teren sovjetska spoljna politika i promjena do kojih je dovela i dovodi.
Pa lako, bar za pisca ovih redova, nema sumnje da sasvim poseban, neprocjenjivi doprinos Ševardnadzea leži u tome što je postajući cutting edge (avangardno sječivo) novih međunarodnih odnosa, najdalje otišao u rušenju milenijskih dogmi i starih kanona. Zamiijenio ih je prilazima bez presedana, nikada nepraktikovanim ni od velikih ni malih sila. (Dalje i od prvobitnih međaša demijurške „nove misli“ Gorbačova). Iskoračio je preko sada već klasičnih postavki novog detanta kao što su: nedopustivost nuklearnog i svakog drugog sovjetsko-američkog rata; njihova, i univerzalna, rastuća zajednica interesa, kontruprodukiivnost nadmetanja za jednostrane prednosti, prihvatljivost asimetričnog razoružavanja do pariteta odbrambene dovoljnosti.
On je. pored i iznad svega toga. jedini predstavnik velike sile koji je ikada javno i zvanično rekao da je njegova zemlja počinila agresiju (Afganistan): potlačila druge (Istočna Evropa); svjesno obmanjivala partnere (radar u Krasnojarsku), kršila svečane međunarodne obaveze. Također, da SSSR ne samo ne treba nego i ne može u svemu vojno da prati čitav Zapad.
Го je novi moral, nova istinoljubivost. Ovo su takva smjelost i poštenje u obraćanju svjetskoj, a naročito svojoj javnosti za kakve se nikada ranije znalo bilo gdje, od bilo koga, velikog ili malog. I svaka mu čast. Naravno, bio je Ševardnadze uz Gorbačova i vješt i uporan pregovarač, al: sa pozicija njihove nove pameti da blago, toplo sunce uspješnije skida kapute nego bijesni mrzli vjetar. SAD i Zapad su ih prihvatili, i sami tražeći isto.
Radikalni pozitivni rezultati su bili opipljivi: potiskivanje aveti nuklearne smrti: prvo opadanje tereta naoružanja; slobodna Evropa; gašenje niza kriznih žarišta, širenje koncentričnih krugova međunarodnog sporazumijevanja.
Ali, digla se i opozicija nostalgičara imperijalne moći Ševardnadzea napadaju zbog prihvatanja „loših“ sporazuma sa Njemačkom, zbog „prebrzog prepuštanja“ NDR Bonu; optužuju za „pretjerane“ ustupke u razoružanju, za „loše razgraničenje“ sa SAD u Beringovom moru; za navodnu „spremnost“ da u „neravnopravnom savezu“ sa „osionim“ SAD dovede gotovo do toga da i sovjetski vojnici rizikuju živote za „kapitalističku naftu“.
Uz sve to. a imajući u vidu i nizom djela dokazani bona fide interes SAD i Zapada da pomažu Gorbačovu i Ševardnadzeu, ohnovićemo ovdje neka pitanja koja smo na drugim mjestima već postavljali američkim i drugim zapadnim sagovornicima u posljednje vrijeme. Evo ih.
Zar su morali do kraja insistirati na baš do kraja formalnom, punom članstvu ujedinjene Njemačke u NATO?
Zar baš zaista, ama baš nikako, zapadne pomorske snage ne smiju biti dotaknute mjerama povjerenja i inspekcije.“
Zar Predsjednik i Kongres SAD nisu nikako mogli, ama ni minut ranije, otkriti da ipak mogu da preskoče prepreke Vanik-Džeksonovog amandmana i pruže direkinu pomoć SSSR?
Ne bi li bilo korisno da i SAD jednom kažu da je bilo — u prošlosti – i američkih agrersija, obmana javnosti i kršenja svečanih međunarodnih obaveza? I da će sadašnje opravdano insistiranje na novim principima kolektivne akcije protiv Iraka obavezivati na svačije, pa i na sopstveno buduće napuštanje prakse unilateralnih oružanih intervencija?
Ne kažemo da je baš na ovim pitanjima Ševardndze „pao“ Ali, evo našeg posljednjeg, novog pitanja. ne bi li mu borba bila olakšana da su odgovori SAD i zapadnih partnera bili fleksibilniji, kreativniji no što su pokatkad bili.
Sav značaj pouke iz ostavke je dakle, u sledećem: ispomažimo se svi iz sve snage stalno. U zajedničkom naporu slabost svakoga ugrožava sve.
