

Komentar
Ko to može Selakovića da „povuče za Generalštab“
Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti


Je li u interesu Srbije da svi koji su se iz nje iselili ostanu stalno povezani sa starim krajem, ili bi možda trebalo svima otišavšima da poželi što prijatniju i što bržu asimilaciju tamo kud su se obreli
Pao mi je bio kamen sa srca kad sam shvatio da više nemamo ministarstvo za dijasporu, nakonec će država Srbija da se usredotoči na svoje građane, a neće stalno da sanja i da vija svakog Srbina koji živi u inostranstvu i da pregleda u kakvom mu je stanju pupčana vrpca, je li još dobar Srbin, kako priča srpski, slavi li slavu u tuđini, imaju li malena Srpčad rođena u neprijateljskom jezičkom području učitelje koji će ih opismeniti na ćirilici i koji će im predavati o staroj srpskoj slavi (nove i nema), neće Srbija više da potpomaže kulturno-
-umetnička društva diljem zemljinog šara samo da bi se naš jedinstveni korak iz Užičkog kola sačuvao od kletog zaborava, ko je otišao – otišao!
Tako sam ja mislio, a tako mislim i sada, ali u kolima čujem Dačićev domaći zadatak „Naši u belom svetu – koliko nam nedostaju i kako da i mi njima nedostanemo“, tako nekako, ne, nije ministar inostranih poslova kazao ništa novo, ali u tome baš i jeste stvar: interes Srbije je da ima što bolje organizovanu dijasporu, jer je to način da se sačuva srpski jezik i identitet… Zvuči poznato, i jeste poznato, zvuči tačno, a nije tačno!
I sam taj za mene mutni interes Srbije stalno se podrazumeva, ne preispituje se. A ono što je u interesu vladajuće klase, nije dakako u interesu mene kao pripadnika eksploatisane klase. Država sanja da pod svojim okriljem (ili pod svojom šapom, kako vam drago) ima što više Srba, naši rukovodioci nikako da pristanu na stanovništvo nastanjeno u granicama države Srbije: svaki predsednik Republike smatra se predsednikom svih Srba sveta, svaka vlada drži da su u njenom delokrugu svi Srbi, gde god da su, potrebni su joj u njenoj večitoj gladi za većim, mnogoljudnijim narodom i stalno ih iznova prebrojava, knjiži, i one koji su privremeno vanka, i one koji su uveliko dobili državljanstvo država u kojima su se nastanili – jednom Srbin, uvek Srbin!
Treba vladu i razumeti, jer ima ovde dosta i da kažemo škarta, ima stanovnika koji uopšte nisu Srbi. U inostranstvu isto ima građana Srbije koji nisu Srbi – i jedni i drugi su tuđa kost. Vladu zanima samo i vascela Srbadija, iseljena, pa tek onda neiseljena, ostali su svi u drugom planu, kako u Srbiji, tako i u raseljeni, Vlada danonoćno brine o ćirilici, bdije nad budućnošću srpskog jezika, doklen ju budućnost romskog jezika u Austriji ili identitet Mađara odseljenih iz Srbije u Ameriku (ili u njihovu maticu, koja je pripada, gle, EU) srdačno ne interesuje.
Raznežene ili egzaltirane govorancije o rasejanju šta su drugo nego srbovanje, tobožnja briga o iseljenicima jeste briga o velikosrpstvu, vrednosti koja mora odoleti svemu što je u tuđini okružuje. Koliko sam puta čuo prekor i tešku žalopojku kako nečiji unuk ne priča srpski, nego divani engleski, švapski i šta ti ja znam! Mali se tamo rodio kao treće iseljeničko kolence: u kindergartenu nemački, na televiziji nemački, u crtanom nemački, na ulici nemački, u školi će isto biti nemački, to je jezik njegove domovine, ali ne, mali ne sme da zaboravi jezik predaka! Pa dobro, ako se u kući još govori srpski, dete će možda i biti bilingvalno, ako međutim spadne na nemački, šta onda: nije li dovoljno to što mu dobro ide jezik sredine, što može da prati gradivo u školi?! – Jeste, pa takav mali izrod će se zaljubiti u Nemicu, oženiće se njome, ta će dečica, neka su živa i zdrava, biti još manje Srbi, biće još manji Srbi, pa kud nas to vodi? Šta će biti sa srpskim jezikom, šta sa identitetom?!
Ništa!
Tu smo mi u matici, koji druge jezike niti dobro znamo niti nam to mnogo nedostaje, da, ali i nas u matici sve je manje, ako ne prionemo džumle, svak u okviru sv. mogućnosti, na popravljanje nataliteta, za četirsto devedeset tri godine biće nas svega pedesetoro ili šezdesetoro! Pa šta! Ta šaka jada znaće ćirilicu, znaće naše padeže, patiće zbog Kosova, voleće Teslu, Svetog Savu, Novaka Đokovića, neće nestati ni jezik ni identitet! Ostaće ono što je napisano na srpskom jeziku… – Ostaće, ali šta ako nam i to budući stanovnici Srbije budu spalili, kako što neki već sada ruše svetinje na Kosovu? Tja, ako svi fino izumremo, neće biti nikoga ni da se rasplače nad takvim istorijskim ishodom! Bilo pa prošlo, to se već događalo i u evoluciji i u istoriji!
Au, daleko ti ode!
Napustilo me je, trajno i rekao bih organizovano, tridesetak dobrih znanaca i redov. poslodavaca u srednjoj Evropi, jer sam ih javno prikazao kao osobe koje bi od zemlje domaćina da izvuku samo ono što njima treba, novac, a koji na domaći živalj gledaju s visoka, i strepe da će im deca stupiti u etnički nečist brak, daleko mu lepa kuća, da će se venčati sa nekim ko niti je pravoslavan, niti je uopšte Sloven!
Oni, istinabog, ne traže da im Srbija šalje novac (to je kao kad bi sin koji je usled teškog siromaštva napustio roditeljsku kuću i otišao u grad, pa traži da mu njegovi šalju novac kako bi u antikvarnici ili u „Narodnoj radinosti“ pazario vintage, stvari koje ga podsećaju na zavičaj neprežalni), ali država ima neku svoju tablicu množenja: mi uložimo u dijasporu pet miliona dinara, a ona u Srbiju pošalje milione evra i dolara, o, pa onda mi na našijencima besramno zarađujemo, varamo ih i takoreći deremo! (Nastaviće se, očito)


Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti


Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem


Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa


Raspiše li Vučić izbore za leto, studentski pokret i zborovi moraju biti spremni. Iskustva stečena u Kuli, Sevojnu ili Aranđelovcu su dragocena, ali ne i dovoljna. Današnji mali propusti, već sutra mogu biti fatalni. U pitanju je budućnost Srbije


Upisivanje Brenta Sadlera kao direktora medija Junajted grupe je pretposlednji korak u puzajućem davljenju kritičkih medija. Vlast to neće spasiti, ali je barem publika dobila važnu lekciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve