Slučaj odbornika Milana Ljutovca: Čovek koji nije imao cenu

Odbornik sa liste Srbija protiv nasilja u beogradskoj skupštini Milan Ljutovac  odbio je nepristojnu ponudu Aleksandra Šapića. A mogao je čovjek birati: pare, funkciju ili oboje, članstvo u Srpskoj naprednoj stranci ili status nezavisnog odbornika, čak i da nabada vlast ako mu je baš zapelo. Sve što je zauzvrat trebao dati bilo je da Šapiću omogući većinu.

Što je tom Ljutovcu? Da nije – ne daj bože – bolestan? Zar ne zna kako u Srbiji stoje stvari i da svako ima svoju cijenu? Ukoliko ne vjeruje, neka pogleda primjere Vesića, Siniše Malog, Krleta, Bebe Popovića, Gordane Čomić, Šapića i brojnih drugih vedeta iz „prethodne vlasti“ koji su otkrili Vučića, zaljubili se u njega i prestali da brinu. Misli li on da oni možda žive od državnih primanja? ‘Ajte, molim vas…

I to još nije sve.  Ljutovac je mlad čovjek, politikolog. Da je pristao na Šapićevu ponudu, eto mu doktorata dok kaže – Mali! Ne mora ga pisti, daleko bilo. Ako skrivi saobraćajni udes poput Nikole Petrovića – čak ni kokain u urinu neće se računati. U principu, mogao bi da radi što god hoće, niko mu ništa ne bi mogao.

Opet, ako ne vjeruje, neka pita Zorana Babića, Milana Radoičića, Veselina Milića, a može i Koluviju. Bude li ipak nekih problema sa zakonom, ima tko će odgovarati. Recimo, policajka Katarina Petrović koja je omogućila da vožnja predsjednikovog kuma pod uticajem alkohola i kokaina iziđe na svijetlost dana, a zbog Jovanjice na tapetu su inspektori Milenković i Mitić.

Svemu ovome Ljutovac je rekao ne. Njemu je dovoljno da bude obični odbornik iz Batajnice. Zna li taj čovjek što radi? Za razliku od primaoca socijalne pomoći iz Male Krsne kojima je za kratkotrajnu promjenu prebivališta isplaćeno nekoliko hiljada dinara, Ljutovcu je samo nebo bila granica. Jer da je rekao sudbonosno „da“ i odredio cijenu sebe kao čovjeka, Šapić bi imao većinu u Skupštini Beograda, a zlu ne trebalo, mogao je i legalizirati Nestorevićeve preletače.

Stara novinarska izreka kaže da nije vijest kada pas ujede čovjeka, nego kada čovjek ujede psa. U današnjoj Srbiji sve je drugačije pa i ovo. Ovdje je vijest da postoji čovjek koji nije imao cijenu. Dakle – da čast, povjerenje građana i lični integritet nisu bili na prodaju.

Kako se do ovog stiglo? Pa, poštovani čitaoče, razmotrite tko u Srbiji najviše govori o poštenju i moralu; razmotrite i njihove karijere. A onda pogledajte kako je formiran prethodni saziv skupštine Beograda ili aktualni u Ljigu – nema smisla nabrajati ostale kupoprodajne transakcije pod šifrom „preletač“, suviše ih je. Kad ovo obavite, samo će vam se kas’ti.