Slučaj Generalštab: Tast, zet, on i mi

Jeste Viktor Orban veliki prijatelj predsjednika Srbije, ali je još veći ortak Donalda Trampa. Ima i fotografija gdje pristaše bivšeg američkog predsjednika nose majicu sa njegovim i likom mađarskog premijera. Može li to Aleksandar Vučić otrpjeti? Zar je on manji populista, demagog, mrzitelj liberalne demokracije, proizvođač lažnih vijesti i saboter vladavine prava od ove dvojice? Naravno da nije, reći će svaki građanin Srbije. Ali kada će to Tramp konačno da shvati?

Vučić je dugo razmišljao o ovome i na kraju skovao plan. Kao što on ima brata, tako i Tramp ima zeta. Zna se: razgovarati sa Andrejem Vučićem isto je što i sa samim predsjednikom Srbije, razmijeniti ideje sa Polom Kušnerom, vrijedi kao i sa kandidatom za povratak u Bijelu kuću. Nema bolje veze od one lične i porodične, zar ne?

Ipak, Vučić nije jedini autokrata koji podilazi Trampu u izbornoj godini. Hoće li mu ovaj povjerovati? Predsjednik Srbije je i tome mislio: daće on Trampu i njegovom zetčini poklon kakav im niko nikad nije dao. Eno Kušneru placa i zgrade Generalštaba, čuvene građevine Nikole Dobrovića pod zaštitom zakona, pa neka je ruši, zida kule i vile, otvori hotel, kockarnicu, ma što god mu padne na pamet. I zašto ne bi? Generalštab je ionako narodni, nipošto Vučićev.

I to još nije sve. Protiv Vučićevog dara ustali su arhitekti, SANU, građani… Mnogi od njih ukazuju i da je, najblaže rečeno, neprilično zgradu koju je srušio NATO 1999.  poklanjati američkoj familiji na sumnjivom glasu. No, predsjednik Srbije se ne obazire. Nema toga što neće pregaziti i otrpjeti za jedan Trampov osmijeh ili pohvalu. Recimo – da aktualni republikanski kandidat na mitingu u Ajovi kaže kako na Balkanu ima super lik, nije baš zapamtio kako mu se zemlja zove, al’ ljubi ga američki brat.

U svakom slučaju, Vučić upravo ovako vidi izgradnju strateškog prijateljstva sa  Amerikom. Iz svoje perspektive i ne griješi – on i Tramp imaju isti odnos prema demokraciji, ljudskim pravima, istini, medijima, privatizaciji države i, posebno, ulozi familije i njenih biznisa visokoj politici. Nekako dođe prirodno da se čvršće povežu, unaprijede svoje odnose i vrijednosti, uporede iskustva… Obojica mogu potpisati repliku Krležinog junaka Ignaca Glembaja: „Ja sam iz iskustava pun nepovjerenja spram štampe, spram javnosti i spram suda.“

Ali što ako na američkim izborima u novembru pobijedi Džo Bajden? Pa ništa. Kušner i Tramp će masno zaraditi od poklonjenog Generalštaba, a ni darodavčeva ekipica neće ostati praznih ruku. Zauzvrat, građani će slušati o još jednoj veličanstvenoj pobjedi Srbije i njenog predsjednika dok motaju kablove za crkavicu ili se guraju u redovima po bolničkim hodnicima. Tako nas je zapalo.