Godinama, pred svake izbore, opozicija istu stvar radi na isti način i uvijek, pošto se izbroje glasovi, ostaje zapanjena istim rezultatom. U najkraćem: ritualno kukanje na izborne uvjete, pa žestoko uzajamno svađanje i spletkarenje, onda iznuđene cenzus koalicije u posljednjem trenutku, potom minimalna ali zato sterilna kampanja u krugu istomišljenika i, na kraju, kmečanje zbog izborne krađe.
Režim se također drži utabanih staza. To je provjerena kombinacija zastrašivanja, totalnog medijskog terora, utjerivanja sigurnih glasova mitom ili prijetnjom, demonizacija i kriminalizacija političkih oponenata, bezočna funkcionarska kampanja, izluđivanje građana umjetnim podizanjem tenzija i, što je najvažnije, zloupotreba svake institucije vezane za izborni proces. Sve ovo i još ponešto drugo Aleksandar Vučić je već obavio tokom vanrednog stanja.
Ovaj krug vječnog vraćanja istog prekinut je samo jednom, proglašavanjem bojkota izbora. Savez za Srbiju i druge stranke „prave“ opozicije konačno su odbile učešće u namještenoj, neregularnoj i unaprijed izgubljenoj trci. Vučić se tako prvi put našao u defanzivi. Za njega nije problem da dobije – ako mu treba – i dvotrećinsku većinu, već ostavljanje dojma o normalnim izborima u normalnoj demokratskoj državi. Nije ovdje riječ o legitimitetu – velike sile su ga pragmatično priznavale i mnogo gorim od njega. Radi se, prosto, o uvjerljivosti i političke budućnosti Aleksandra Vučića: ili će održati kakav-takav privid demokracije ili nastaviti da vlada kao opskurni autokrata u zemlji u kojoj se glas građana može čuti samo na ulici.
Predsjednik Srbije je probao sve osim da krizu riješi dijalogom i kompromisom. U tom kontekstu, fingirao je okrugli stol sa neistomišljenicima, spustio cenzus na tri posto, krenuo da sam sebi pravi opoziciju… Međutim, ni sa čim od toga nije bio zadovoljan jer u biti ne mijenja ništa.
A onda je dio srpske opozicije opet odlučio da skokom sa Brankovog mosta provjeri da li sila gravitacije još djeluje: Boris Tadić predlaže da se iziđe na izbore i potom bojkotira Skupština, iako nije jasno zašto bi itko glasao za tu opciju, dio članova Demokratske stranke pokreće puč protiv Zorana Lutovca zarad šake poklonjenih mandata, a Pokret slobodnih građana više nema dileme – bojkot je besmislen pošto su okolnosti promijenjene.
Blagi bože, što li se to desilo za vrijeme vanrednog stanja? Da nisu objave na društvenim mrežama i već zamrlo lupanje u šerpe osokolili Sergeja Trifunovića i ostale? Postoji li nešto što samo oni znaju, ali neće nikom da kažu?
Sam Trifunović priznaje da su uvjeti šest puta gori nego u vrijeme kada je podržao bojkot. Zašto se predomislio? Zato što, kako vele i drugi protivnici bojkota, ima dužnost da zastupa građane iako oni u prethodnim sazivima od toga nisu imali ama baš ništa. To bi se, valjda, trebalo promijeniti pošto je Boško Obradović „iscepao“ Marijana Rističevića pa naprednjačkoj većini cvokoću zubi i na pamet joj ne pada da arlauče i vrijeđa, a kamoli da glasa na zvonce Maje Gojković.
Da se ne lažemo: pravi razlog izlaska dijela prave opozicije isti je kao i one lažne, skrojene po mjeri režima. Naravno, nisu Sergej Trifunović ili Zoran Živković isto što i Čedomir Jovanović, Nenad Čanak i ekipa iz „Srbije 21“, ali to, zapravo, više nije važno. I jedni i drugi će uz malo sreće preći cenzus od tri posto, a onda – sreća, radost: eto poslaničkih prinadležnosti za stranački vrh, eto para za prostorije, telefone i, uopće, stranačke aktivnosti. To se zove život od politike, a ne za politiku.
Ipak, da ne brzamo malo? Možda će PSG i ostali steći u Skupštini vidljivost, unijeti novu energiju, zauzeti pobjedničke pozicije za naredne izbore… Prosto, to će biti ono političko jutro koje će promijeniti sve, zar ne?
Stvarnost je brutalna: u novom sazivu, kao i u svim prethodnim od 2012, opozicija ima samo dvije opcije. Prva je da prave izgrede poput onih Obradovićevih i time u širem glasačkom tijelu održavaju uvjerenje da između njih i naprednjaka nema razlike; druga – da javno demonstriraju svoju nemoć mazohistički trpeći poniženja zarad lajkova ortaka i rodbine na društvenim mrežama. Trećeg nema – onaj tko je prihvatio da iziđe na izbore pod ovakvim uvjetima, pristao je i na sve ostalo poslije njih.
Priča se zato svodi na goli kredibilitet. Pod jedan, odustajanje od bojkota bez ikakvog Vučićevog ustupka pokazuje da ih uopće i ne mora davati, ni sada ni ubuduće; dovoljno je samo da stranačkim vrhovima obeća nastavak života od politike. A to – lako se složiti – nije nešto na čemu je moguće steći podršku i povjerenje birača.
Još važnije je ono pod dva. Mada se i najtvrđe pristalice slažu da bojkot nije idealno rješenje i da nosi ogromne rizike, opoziciji omogućava sticanje kredibiliteta i novi početak. Lišena skupštinskih govornica, nema drugog izbora nego da konačno započne sa ideološkim profiliranjem, mukotrpnim radom na terenu, organizacionim jačanjem, razvojem stranačke demokracije, pridobijanjem birača politikom koja nije reaktivna i ad hoc kreirana. Mada djeluje kao spisak želja, ovo je jedini mogući put, težak i neizvjestan. Mnogi neće uspjeti da ga pređu, možda ni Dragan Đilas i Vuk Jeremić, ali prije ili kasnije netko hoće, jer politika ne trpi vakuum. A dotle, Vučić može kaubojski podići šešir i podvrisnuti – jihaaa!
