Stručni žiri „Pregleda nedelje“ stežući parizer ispod miške vrti peškirima sa klupe. Bez suzdržanih i glasova protiv, nagradu „Sliku svoju ljubim“ u zlatnom ramu odnio je GOAT u disciplini ja, ja i opet ja – Aleksandar Vučić.
Razdraganoj publici bride dlanovi od aplauza u iščekivanju neobavezujućeg referenduma o povjerenju predsjedniku Srbije. Znaju da će dobiti mnogo više nego što su platili.
„Ljudi moji, je li to moguće“
Na takmičenje koje liči na izbore ali bez protukandidata, Vučić istrčava sam. To će mu dati jedinstvenu priliku da se više nego ikad hvališa svojim dostignućima, obećava, prijeti, proziva i lijepi etikete. „Ljudi moji, je li to moguće“, urlaju kao jedan politički komentatori. Jeste, dobre kolege, vidjećete i sami.
Poznato je da Vučić nema vremena da razgovara i sluša. A i čemu, kad sve zna i može. Ipak, specijalno za ovu priliku, saslušaće neizrecivo divljenje svojih medija, partijskih drugova i prodanih duša.
Ukratko: zahvaljujući predsjedniku Vučiću danas imamo što da jedemo, nismo goli i bosi, sunce će svakog jutra izići na istoku, a Sava i dalje teći nizvodno, bježeći što dalje od Hrvata i Hrvatske.
Možda mu – ali samo možda – kane suza, ona muška i najtvrđa, kada čuje (mada i sam zna) koliko je zadužio narod svojim istorijskim djelima. Prvi od hiljadu tomova njene kodifikacije, već su izdali strogi i nepotkupljivi istoričari – D.J. Žeks i D.J. Vučićević.
Zašto mu sve to treba
Inače, kao što svi u Srbiji znaju, njen predsjednik ničeg se i nikog ne boji. Čak ni poraza na referendumu, jednom od onih tipičnih izjašnjavanja koje sam organizira i sam broji glasove. Na ovaj festival demokracije, tolerancije i dijaloga – ako ne bude otkazan zbog velikog interesiranja – izići će samo onaj tko mora. Zbog toga su opozicija, studenti i svi ostali građani unaprijed proglašeni za najobičnije su kukavice.
Ali zašto referendum toliko treba Aleksandru Vučiću? Zar u svojim svakodnevnim obraćanjima od televizije do televizije ne povećava lobotomiju naroda i države?
Zapravo – baš mu treba pošto su ga studenti sveli na pravu mjeru po Ustavu. Niti je, dakle, predsjednik svake mjesne zajednice, a još manje onaj koji sve zida, asfaltira, predaje u školama i fakultetima, dijeli pare, otvara, zatvara, hapsi i presuđuju. Broj građana koji to shvaća, raste iz dana u dan.
Vučić zato i ne misli „provjeravati“ volju naroda, već mu je cilj da svoje biračko tijelo uvjeri kako je on i dalje onaj koji se o svemu pita. U suprotnom, SNS nestaje poput kule od karata na košavi.
