
Komentar
Vučićeva sirotinja
Uz Aleksandra Vučića su većinski jedino penzioneri i oni koji imaju najviše osmoletku. Drugim rečima – sirotinja koju je najviše ojadio i u koju se opet uzda
Ako sam ja koji nemam kvalitete prosečnog navijača ovoliko uzrujan zbog Novaka Đokovića, kako li je tek zagriženim obožavaocima i rodoljubima?
Pre desetak godina novinarka pitala Liv Ulman nešto o njezinoj kćeri, koja da li je isto glumica, mada još ne toliko slavna. Majka je kazala kako naravno pomaže svome čedu da nađe svoj put, ali je dodala: „Naša deca prolaze kroz nas, a nisu mi.“
Možda je ovo njena rečenica, možda je u Norveškoj narodna izreka, za nas je to strano, pa evo i ja pišem „za nas“, a ne „za mene“, množina je naša kuća, naša sigurna kuća, ona je i naš izbor i naš udes, samim tim i naša budućnost. U „mi“ je nama toplo, u reči „naši“ još nam je toplije, imamo sad i takonazvanu društvenopolitičku udrugu.
&
Položaj naših naroda bio je težak, nije li to bio lajtmotiv našeg školovanja? Tada smo žalili i narode u drugim republikama, moje pokolenje zamrzelo je Franju Tahija što je onako postupio sa našim Matijom Gupcem. Po čisto sirotinjskoj liniji držali smo stranu Igoovim i Dikensovim junacima, iako nisu imali ni kap slovenske krvi. Pustili smo i koju suzu zato što su bili siročići, što su morali ne samo da kradu, nego i da tu protivzakonitu zaradu predaju svojim mentorima i vlasnicima, ali to je bio da tako kažem klasni i generacijski izlet: večiti zadatak učenika bio je uživljavanje u nepravdu i muku okomivše se na naše pretke: pogibija beše kao dobar dan, gubila se glava u okupatorskoj odmazdi često, malo je falilo da se uopšte ne rodimo.
Naravno da je mučeništvo imalo i drugu stranu, iskonska čežnja za slobodom izgubljenom na u ono vreme baksuznom a danas neprežalnom Kosovu iznedrila je silne ustanike, hajduke, junake – svakom opismenjenom Srpčetu pripadao je delić te ustaničke i paravojne slave: dizali smo bune sve dok nam turski paša nije predao ključeve grada Beograda, dobro, ne nama, ali našem knjazu iz danas diskriminisane i zaboravu prepuštene dinastije Obrenovića.
Kao đak bio si službeno ponosan na sve nokte koji su u ondašnjem istražnom postupku stradali jer naši ne htedoše da odaju istrajnom okupatoru nijednog jataka, to su bili preporučeni uzori, ama za me nedostižni: ako ovo i od mene očekujete, dragi učitelji, gorko ste se preračunali, ja se radujem što ćemo raditi kao da će sto godina biti mir, ne samo što bi me zulumćarski pedikir bacao čas u nesvest čas u izdaju nego mi ne bi prijalo ni da se sa glavnom zvezdom osmanlijskog mačevanja uhvatim u tobože ravnopravan sportski koštac; pucanje u bure sa našim rođenim barutom, ako već nema druge, jedino je što bih iz cele istorije mogao lično da ponovim, ako mi i tu ne bi zadrhtala kukavička desnica, usled čega bih promašio džebanu i možda štaviše lakše ranio svog pretpostavljenog.
&
U Drugi svetski rat verujem kudikamo više nego u Kosovski boj, lično sam poznavao barem dvadeset učesnika, znam kuću u kojoj je Špiler ošamario mladića, komunistu i antifašistu: potekao je potonji iz bogate seljačke porodice, ogromna avlija bila je patosana prvorazrednom ciglom dostojnom ma kog domaćinstva u Nemačkoj. Čika Đoka Đirski (Jovanov) bio je prvi invalid koga sam video: energičan, crnokos čovek na štakama i na jednoj nozi; umesto druge, odsečene iznad kolena, visila je nogavica sa namrtvoušivenom, jedinstvenom da kažemo manžetnom; moj stric Ivan poginuo je na Sremskom frontu u svojoj devetnaestoj godini, nepuna dva meseca pre kraja rata.
Jednog sam dana skupio hrabrost i pitao oca je li ubio kojeg Nemca. Rekao je da ne zna; pucali su i jedni i drugi iz daljine, najčešće nasumce te otud veruje da je dosta pripadnika Rajha izbeglo njegove sve u svemu neadresirane kuršume. Laknulo mi je, ali šta bih i da je odgovorio potvrdno? Čak i da je kao pripadnik streljačkog voda zasigurno presudio neprijateljskim vojnicima, ipak bi to bio on, to ne bi bio čak ni njegov otac, u to vreme štićenik Stalaga XVII, logora slavnog toliko da je snimljen o njemu i film, a kamoli ja, koji ću se roditi čitavih sedam godina nakon Dana pobede.
&
Ispisavši se samovoljno iz istorije, ispisao sam se i iz svih drugih oblasti u kojima se ljudi poistovećuju bilo sa celom nacijom bilo sa njenim najistaknutijim sinovima i kćerima. Ako sam dotad i navijao pomalo za „Vojvodinu“, znao sam da je Nešticki Nešticki, a da sam ja ja: obožavao sam kao i svi fudbal, baratao sam loptom na zadovoljavajući način, radio sam sâm na nekim driblinzima danima, ali nisam spadao u vrhunske farkaždinske igrače. Pa i da sam bio bolji, bio bih opet ja ja, i ma koliko uspeha da su postizali jugoslovenski sportisti nisam nikada umeo da kažem „mi“ (mic po mic izgubiću dar da izgovorim i „naši“): čime se ja ponosim ako Korać postiže toliko koševa, i zašto sam se danas, videvši da bi Đoković mogao izgubiti od Vavrinke, uopšte štrecnuo: ne bi li bilo pravedno da siromašniji i manje harizmatični Švajcarac malko slavi? Ili sam zatočenik krvi i tla, pri čemu mi Đokovići nisu ni dalji rod, a njihov najslavniji primerak živi u Monaku? Ili mi je stalo da moj bivši sugrađanin postigne rekord, a rekord šta je nego preterivanje i teška karabudževina, čoveče, pa pisao sam toliko o vrhunskom sportu kao o vrhunskom preterivanju i predstavljao se kao pristaša amaterskog sporta, nepovezanog sa kapitalizmom. Tja.
Uz Aleksandra Vučića su većinski jedino penzioneri i oni koji imaju najviše osmoletku. Drugim rečima – sirotinja koju je najviše ojadio i u koju se opet uzda
Šta znači kada Aleksandar Vučić na razgovor poziva teroriste, ustaše, izdajnike i ostale blokadere i obara cene hrane i kamate na kredite
Vučićev režim ima dva tipa batinaša – one sa krimi-biografijama i one kojima je partija jedina biografija. Šta drugo da rade osim onog što im se kaže? Ali, to bi isto radili i za drugog gazdu, bez problema
Devojke i momci – žrtve krvave nedelje – konačno su privukli pažnju Evrope. A u zemlji, dobar deo naprednjačkog biračkog tela više se ne pita da li će biti penzija i plata ako Vučić ode s vlasti, već hoće li ih primati ako ostane
Policajka Radosavljević jedva se suzdržavala da ne brizne u plač, dok je stajala kao štit komandantu JZO Marku Kričku kada su mu građani došli na vrata
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve