U prizemlju zgrade mojih roditelja stajao sam s dvije žene na propisanoj udaljenosti čekajući lift. Lift se spustio, a ja sam otvorio i pridržao vrata kako bi žene mogle ući. Jedna je ušla, a druga ostala stajati gledajući me s neizgovorenim pitanjem u očima. „Smijemo li svi zajedno u lift?“, pitala me ćutke, a ja joj rekoh: „Samo uđite, gotovo je, vidite kako je napolju.“ Ona se nasmijala i ušla. Jer svi vidimo kako je napolju. Igrališta su puna djece koja nakon trideset godina ponovo u većim grupama kruže naseljem kao što smo i mi nekada kružili. Igra se košarka, igra se fudbal, fitnes sprave su pune jakih, do pojasa golih momaka. Naselje je probeharalo kao priroda nakon duge i hladne zime.
„Čovjek više ne zna šta se smije, a šta se ne smije“, govori žena u liftu pravdajući se za svoju opreznost pa objašnjava kako se ujutro na autobusu desetci ljudi stojeći stišću jedan uz drugog, licem uz lice, dok svako drugo sjedište zjapi prazno, zapečaćeno, da se nekolicina sjedećih ne bi zarazila.
Naš je postapokaliptični svijet satkan od sličnih, što manjih što većih apsurda. Dan-dva ranije gledao sam u Portorožu kako policija rastjerava sa plaže grupice ranih hvatača braon boje, nadomak koje su u krcatim kafićima gosti bukvalno sjedili jedan na drugome. Vrativši se s mora, odigrao sam s prijateljima i prvu partiju košarke nakon dva mjeseca. Sat i po smo se zajedno znojili na terenu i dahtali jedan u drugog, ali se nakon toga nismo smjeli naizmjence tuširati. Svi kafići i restorani u Sloveniji već su danima uredno otvoreni, ali je u njima zabranjeno držati novine, jer novine idu iz ruke u ruku. U nekim je trgovinama upotreba zaštitnih maski obavezna, u drugim opet samo preporučena. Škole rade, no ne za sve đake.
Sve to stvara utisak da mjere zaštite zapravo ne služe da nas zaštite pred zarazom, nego kao upozorenje da korona još uvijek kola svijetom i da ju je potrebno i dalje imati na umu. Kao da se oni koji se brinu za javno zdravlje plaše naše bezbrižnosti, plaše normalnog života pa na sve moguće načine pokušavaju naš život i dalje činiti nenormalnim. Sve je stoga naizgled kao što je bilo nekad, ali su tu maske, na licima su kelnera, frizerki i poštara, te posvuda jedno sredstvo za dezinfekciju da opominju ljude kako ovo još nije onaj njihov stari život, da svi mi samo napola živimo, spremni da svakog časa opet sve zaustavimo.
Ako vam se ta vrsta apsurda učinila odnekud poznatom, nije to nimalo slučajno. Jer sličan smo poluživot mi, u ovim našim nesretnim krajevima, živjeli zadnjih dvadeset i pet godina. Od Triglava do Vardara desecima godina ljudi žive nekakvim nenormalnim i nestvarnim poluživotom koji se zove tranzicija. Rat je zvanično već odavno završen, ali dušebrižnici našeg javnog zdravlja čine sve ne bi li mi i dalje bili svjesni njegova postojanja i opasnosti koju taj rat za nas predstavlja. Kad god smo mi pokušali zaboraviti na rat i zaživjeti normalnim životom, onako bezbrižno kao u dobra stara predratna vremena, digli bi se jedni pa drugi pa treći čuvari zdravlja i zaprijetili nam drugim valom oružanih sukoba, te zaključili kako je još prerano da se granice otvore, a ljudi počnu grliti i ljubiti se. Za sve naše vlasti od početka devedesetih naovamo nije bilo veće opasnosti od normalnog života.
Sve je u našim gradovima bilo naizgled otvoreno, a ulice pune ljudi, radilo se, putovalo, išlo se u škole i na ljetovanja, ali kao što je sada korona prisutna iako je neprisutna, tako je zadnjih dvadeset i pet godina u našim životima rat prisutan iako je neprisutan. Igrali smo fudbala, ali na stadionima nije bilo navijača. Odlazili smo na izbore, ali na izborima nije bilo izbora. Bilo je praznih sjedišta, ali nisu bili za raju koja je stajala, već da sretnicima koji su sjedili bude udobnije i sigurnije.
I zato zadnjih dvadeset i pet godina oni koji su osuđeni na stajanje i gužvanje polako, jedan za drugim silaze sa naših autobusa i odlaze odavde. Odlaze nekud gdje neće biti poluljudi i gdje neće morati da žive poluživot. Negdje gdje će biti dovoljno sjedišta za sve. Negdje gdje ima i fudbala i navijača, gdje na izborima ima izbora. Negdje gdje je nenormalnost prolazna, gdje krize dolaze i odlaze i gdje istorija umije ostaviti iza sebe svoje sakate periode, gdje se život umije povratiti u život, a ljudi u ljude.
Mi to očito ne umijemo. I to je, bez obzira na broj zaraženih i umrlih, najveća neman koju nam je donijela epidemija. Jer sva naša nevremena na kraju postanu vremena i svi naši poluživoti rastegnu se u živote, pa će tako i ova epidemija za nas trajati i nakon što ovog virusa više ne bude ni u šišmišima, a kamoli u ljudima.
Autor je pisac i reditelj iz Ljubljane
