U nedelju su u Beogradu zaposleni u prorežimskim propagandnim glasilima osnovali svoje udruženje – Asocijaciju novinara Srbije. Među najpoznatijim imenima tog udruženja su Dragan J. Vučićević (Informer), Minja Miletić (Juronjuz), Gordana Uzelac, Predrag Sarapa, Srđan Predojević i Jovana Jeremić (Pink), Milomir Marić (Hepi), Saša Milovanović (Srpski telegraf)… Upadljivo nedostaju lica i imena iz Tanjuga i Televizije K1.
Da li ovom društvu zaista treba još jedno novinarsko udruženje? U principu – ne, ali, sa druge strane, zašto da ne? Udruživanje je slobodno i uvek je dobro da se okupe i ujedine ljudi koji su za nešto. Problem je što ovi nisu ni za šta. Udružili su se isključivo da demonstriraju kako su protiv. E sad, i to udruživanje protiv neke pojave je u redu. Problem nastaje kad se grupa udruži protiv konkretnih pojedinaca. Ne protiv nečijeg delovanja ili, što da ne, mišljenja i stavova, nego protiv nečijeg postojanja i obitavanja na planeti Zemlji.
Što bi se ovi udruživali
Zaista, nijedan jak razlog ne postoji da se na medijskoj sceni još tešnje povezuju kupljeni, prebogati i moralno diskutabilni, koji već pokrivaju neverovatne tri četvrtine medijskog tržišta. U krajnjoj liniji, već su povezani i uvezani među sobom.
Predsednica novoosnovanog udruženja je Ivana Vučićević, glavna i odgovorna urednica Studija B, koja je u govoru najavila da će promovisati “etički kodeks novinarstva”. Koleginica i novoizabrana predsednica novoosnovanog udruženja, očekivano, pokazuje simptome “ćacizma”. Jer, ne postoji nikakav “etički kodeks novinarstva”, već Kodeks novinara Srbije.
Da, svi ga ponekad zovemo naprosto “kodeks” ili “etički kodeks”, ali u zvaničnom obraćanju, a govor na skupštini udruženja to jeste, dužni smo da koristimo pun i pravilan naziv dokumenta koji je osnov naše profesije. Doduše, naše, ne njhove.
Sindrom dupliranja
Naravno da je osnivanje ANS-a posledica činjenice da je u toku pad represivnog režima. Jedna od najzanimljivijih posledica tog pada jeste pravljenje paralelnog društva unutar društva. Srbija ima studente, ali, režim je stvorio sebi svoje lične “studente 2.0”. Imamo i pobunjene građane, svuda, širom zemlje. A imamo i u okupiranom Pionirskom parku simulante, kriminalce koji u ćacilendu glume pobunu. Srbija ima neka udruženja građana, koja se, između ostalog, bave posmatranjem izbora, ali je režim sebi napravio falsifikovana udruženja. Imamo, mi, Srbija, i medije koji su nezavisni od pritisaka. Ali, evo, nekome je palo na pamet da sve zavisnike od pritiska i represije okupi na jednom mestu.
Sve su to kulise za predstavu, a publika kojoj je predstava namenjena jeste samo jedan čovek, odlazeći predsednik Srbije Aleksandar Vučić. Njemu nije lako, jer od novembra svedoči svom političkom kraju i pokušava da mu se odupre. Međutim, kraj njegove vladavine je neminovnost, a ovakvim batrganjem Vučić ne produžava svoj opstanak na vlasti. Produžava samo kraj koji je, valjda smo za sve ove mesece shvatili – proces. U suštini, samo sebi produžava agoniju.
A ovi medijski propagandisti, umesto da objave ono što je i njima očigledno, da je kraj u toku, i dalje igraju u ritmu koji im diktira Vučić. Zašto? Zato što su 13 godina tako radili i sad ne znaju drugačije. Oni ne znaju ni kako se Kodeks novinara Srbije zove, a kamoli kako da ga primene.