Obiliću, ti li si: Je l’ to meni da se plašim

Svaki građanin zna da se predsjednik Srbije ničeg ne boji. Kao mladi navijač, stekao je dosije u hrvatskoj policiji; kao nešto stariji radikal, nokautirao je Petog oktobra bar dvojicu demonstranata; kad mu danas stranci probaju zaprijetiti, izlaze iz Predsjedništva crven poput paradajza sa Jovanjice.

O ovim i drugim junaštvima, Aleksandar Vučić lično obavještava javnost, a ona mu – je l’ te – vjeruje na riječ skupa sa Milomirom Marićem. Sada je bilo dovoljno da šef države načuje kako ga u političkoj čaršiji tračaju da se plaši izbora, pa ih je odmah zakazao za 17. decembar. Izlazio je on na crtu Bed Blu Bojisima na Maksimiru, gdje da cvika od Lutovca i Mikija Aleksića, Ponoša i Dobrice,  Pavla Grbovića i Marinke? Ta idite, molim vas…

Vučić zapravo ne smije odugovlačiti. Naprotiv – inflacija raste brže od „njegovih“ davanja; poskupljuju struja i gorivo; politiku prema Kosovu sveo je na moljakanje stranaca; Banjska i Milan Radoičić prijete mu najvećim poniženjem u karijeri; poslije dvadeset i tri godine, sankcije i Srbija opet se spominju u istoj rečenici; korupcionaške i kriminalne afere poput aveti hodaju po hodnicima Vlade i pravosuđa; službe i policija pomiču rekorde u skandalima i elementarnoj nesposobnosti; stranku nikako da rebrendira iako je i bogu i ljudima muka od njenih čelnika…

Naravno, ničeg od pobrojanog nema na nacionalnim frekvencijama. Ali bolje od svakog analitičara i političara, o situaciji u zemlji govore cijene u radnjama, stanje u bolnicama ili sudovima i usporedbe sa inostranstvom – uključujući i ono bliže. Zato je režimu decembar bolji za izlazak na birališta od aprila, april od oktobra…

U svojoj izbornoj neustrašivosti, Vučić maše dvjema bengalkama. Prvu čine uzurpirani državni aparat i mediji. Druga je balkanizirana opozicija,  godinama sistematski demonizirana i marginalizirana, a uz sve ovo još i praznih džepova i sa poslovično slabom organizacijom i političkom infrastrukturom.

Navedeno stoji čvrsto kano vođa navijača na šipici. Međutim, sve ponekad omane, pa i srce u junaka. Opozicija uprkos svemu postoji, a više i nema što izgubiti. Manje svojima zaslugama, a neusporedivo više uslijed režimske osionosti i brljotina, mogla bi osvojiti vlast u Beogradu i još nekim gradovima, možda i vidno spustiti naprednjačku većinu u Skupštini. Bude li ovako, eto Vučiću prilike da u TV Kosovskom ciklusu vlastitu žrtvu i hrabrost opjevava više no narodni pjesnik one Miloša Obilića. Njemu će da se plaši…

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com