Starije generacije znaju: Zimski protesti protiv krađe narodne volje1996, započeli su u Nišu. Isto kao i danas, u toku noći je u istom gradu falsificiran izborni materijal. Tada su građani Niša izišli na ulice, a protesti se proširili širom zemlje. Ostalo je istorija. Ali – što će sada biti?
Naravno, okolnosti ni izdaleka nisu slične. Osim toga, Milošević je mogao podnijeti da izgubi pojedine gradove, ali se Vučić ne može pomiriti ni sa gubitkom mjesne zajednice.
Da li je bojkot – pogotovo ovaj parcijalni i time apsolutno neshvatljiv – bio rješenje? Naravno da nije. On je legalizacija pasivnosti u očekivanju da se odnekuda pojavi neočekivana sila i riješi problem. Do tada, kome je dobro – dobro je, a kome nije – žalimo slučaj.
Koalicija Biram borbu prepoznala je opasnost prepuštanja političkog prostora režimu. Zbog toga je platila visoku cijenu: na jednoj strani naprednjačka mašinerija za zatiranje svake nade, a na drugoj bojkotaški dojučerašnji partneri iz Srbije protiv nasilja. Možda bolje i nisu mogli proći uz sve muke i nesnalaženja koja su ih pratila.
Naime, cjelokupna opozicija je pucala sebi u koljeno odmah poslije izbora od 17. decembra. Tada je vrlo brzo postalo jasno da građani u Beogradu nisu na pravi način motivirani da brane izborni rezultat. Pa kako tek da pristanu na bojkot? Nikako. Zbog toga bojkot najviše podsjeća na „bijele listiće“ iz 2012. poslije kojeg demokratske i evropske političke snage više nisu stale na noge.
No, još važnije je da je opozicija poslije najboljeg rezultata od 2012. propustila da pokrene istovremenu kampanju za nove izbore i poštene uvjete za glasanje. Ako je nečeg od ovog drugo i bilo, onog prvog nije. Time su građani stekli dojam da se opozicija isključivo bavi sobom i koalicionim manevriranjem. Uz dugogodišnju tradiciju gubitništva, eto i razloga za osipanja i povjerenje u etablirane antirežimske partije.
Ali da je želja za promjenom čvrsta, svjedoči uspjeh Pokreta „Pokreni-promeni“ Save Manojlovića i Grupe građana dr Dragana Milića. Prvi su u Beogradu osvojili 17 posto glasova – što je pojedinačno najviše u Beogradu od 2012 – a drugi povjerenje četvrtine izišlih birača u Nišu. Taj rezultat obje liste duguju prethodnom aktivističkom djelovanju. Građani su to – uz još nekoliko veoma važnih razloga – doživjeli kao politiku koja se zaista bavi njihovim stvarnim i konkretnim problemima.
Nego da se vratimo na Niš. Obrana izborne volje Nišlija nije važna samo za taj grad. Ona je jasan i konkretan primjer za čitavu Srbiju da je promjena moguća i kako se do nje dolazi. Od nečeg se mora početi. Zašto ne – kao i 1996 – baš od Niša.
