U Srbiji je za što-šta prerano dok ne bude prekasno. Ovo posebno vrijedi za izborne uvjete. Eto, studenti traže svenarodni plenum na biračkim mjestima iako nisu pitali političku čaršiju. Posebno, smiju li na izbore prije nego što im Vučić blagoizvoli dati fer i poštene uvjete. Ne bude li tako – sorišić, nemamo ideju kako da ih izborimo, strpljen-smiren.
Srećom, studenti nikog ništa nisu pitali. Jer da jesu, nikad ne bi bilo ni protesta, blokada i svega ostalog što je od tih djevojaka i momaka stvorilo moćnu i jedinu relevantnu alternativu aktualnom režimu.
Bure uvrijeđenosti i jeda
Da ne bude nesporazuma – izbori uvjeti su sramni. Ali što je protuprijedlog u odnosu na studentski zahtjev? Kiseljenje u buretu punom rastvora uvrijeđenosti i jeda? Mračenje i ubijanje u pojam svakog tko misli da je promjena moguća? Možda drženje palčeva da ipak dođe trenutak zlurade ekstaze tipa – „rekli smo vam da ćete propasti, he, he, mljac, mljac“?
Jer da niko nikog ne zavarava – pred svake moguće ili već raspisane izbore, neizostavno bljesne i kuknjava na uvjete pod kojim se održavaju. Nekad su prihvatljivi, a bogami, nekad i nisu. Oba slučaja zavise od konjukture u opozicionom manevriranju, ucijenjivanju i, posebno, nadgornjavanju.
Ništa tu nije bez razloga. Lakše se baviti sam sobom i obitavati na društvenim mrežama, nego voditi stvarnu politiku i sticati povjerenje naroda. I drugo – izborni uvjeti sigurna su vadilica za beskrajni niz poraza i odsustva vizije. Jer da ona postoji, valjda bi tokom trinaest godina štancovanja izbora opozicija pronašla način da se izbori za pošteno utvrđivanje volje građana.
Rezultati se broje
Po drugi put – sreća da studenti nikog ništa ne pitaju. U osnovi, oni od početka protesta sve rade kako treba.
Pod jedan –zahtjevima za reafirmaciju institucija i pravne drževe, artikuliraju volju i težnje naroda. Drugo – po ravnom, uzbrdo i nizbrdo obilaze zemlju, istrajno razvijajući solidarnost, poštenje i inkluzivnost. Tri – kao niko prije njih, uspješno razobličavaju režim u svoj njegovoj antinarodnoj i antidržavnoj golotinji. Četiri – najvećim protestima u najvećim gradovima, demonstriraju da je njihov pokret stekao masovnost bez presedana. Na kraju, pod pet – sve ovo postižu nenasilno, rušeći poput kula od karata optužbe o „obojenoj revoluciji“ i slične laži.
Suviše dugo, suviše malo, suviše loše
Ukratko, narod s punim pravom vjeruje studentima i uzda se u njih. Oni su to i te kako zaslužili velikim ličnim žrtovanjem. I sad bi, poslije ovakvog učinka, trebali od pojedinih samozvanih arbitara u političkom i javnom životu tražiti dozvolu da li smiju zahtijevati izbore i istaći vlastitu listu. Ma kako da ne…
Stvar je zato jasna. Svatko je pozvan da pomogne studentima savjetom ili na drugi način koji zatraže. Ukoliko različiti oponenti Vučićevog režima to nisu u stanju, mogli bi makar da ne odmažu. Suviše dugo su radili na isti način i sa istim poraznim rezultatima da bi mogli očekivati da ih itko išta pita, a pogovo studenti.
