
Pregled nedelje
Ekspo kao Surčinski klan
Ekspo je za naprednjačku elitu razlog da dobro potegne. Pogotovo što sluti da će im to čerupanje narode i države biti poslednji valcer. Posle kud koji mili moji
Ne gledaj me šta radim, nego slušaj šta ti govorim! Drevnu mudroliju zaboravljenog trudbenika marketinga naši izabranici primenjuju bez milosti
Iako sam naučno ustanovio i na pristupačan način objasnio da državi ne treba, ne priliči i ne pomaže reklama, na moj se rad ne obazire niko živi: gledam gradonačelnika na Gej paradi („Zapeo je da ide, pa neka ide!“, rekao je Car dobroćudno), i taman sam hteo grafitnom olovkom da upišem plusić novom gradonačelniku – dobi potonji reč: „Na ovaj način šaljemo sliku o Beogradu kao gradu u čijem srcu su širokogrudost i hrišćanska trpeljivost…“
Pa ti ne kažeš kako se nadamo da nakon ovog defilea manjina neće biti baš onoliko prezirana, ugrožena i diskriminisana, tebe ne interesuju stvarnost ni budućnost, nego si došao da zauzmeš mesto na grupnom portretu: ti šalješ sliku!
Stivena Sigala primili su i predsednik Vlade i predsednik Republike, premijer je oduševljen što će glumac u Americi i drugde govoriti sve najlepše o svojoj novoj domovini Srbiji, domaćin će se sa svoje strane založiti da naša kinematografija stane opet na zdravu nogu (najpre sam pomislio sam da ćemo pomoći američkoj filmskoj industriji, u kojoj radi i g. Sigal, ali ne, g. Vučić će podstaći oporavak naše filmske proizvodnje, ali je i to lepa pažnja prema gostu: „Vi ste me, tako stasiti i iskreni, podstakli da pomognem filmu, podsetili ste me da ima kulture i izvan ‘Crvene zvezde’, zato kažem da ćemo mi, dok Vi budete promovisali Srbiju, našu filmsku produkciju da unapredimo, pa da jednog dana neki naš glumac usvoji neku nerazvijenu zemlju i pomogne joj da se raščuje po nečemu što je u njoj dobro i lepo!“
Eto, sevap je urodio kontrasevapom, ako se tako može kazati. Gost se prihvata nečeg što je izvan njegovog faha ( a to su: gluma, borilačke veštine, dobrovoljni rad sa šerifom na privođenju sitnijih kriminalaca i bluz), promovisaće Srbiju, a to je ponukalo predsednika Vlade da zauzvrat učini nešto za sektor u kojem je gost zvezda: Srbija će proizvoditi više filmova i gledaće da karate ne zaostane za sedmom umetnošću!
Sve je to bezazleno i štaviše simpatično, dirljivo, ispunjavaju se snovi donedavno anonimnih ljudi: Tadić u Njujorku primi Roberta de Nira, pa ovde Kusturicu i Džonija Depa, Dačić lično uruči Adrijani Limi pasoš preko reda, vlastoručno i preko reda dodeli državljanstvo Kleu da daje golove za orlove na svakoj bogovetnoj utakmici, Koštunica ide na ponovljenu sahranu Jovana Dučića, Vulin se namerači da Apisa premesti u Aleju velikana, ali sve ovo pripada neodoljivom svetu snobizma, moje je da se vratim temi: da li država treba da reklamira sebe, ili treba da dođe k sebi – pa će poput Norveške, Nemačke ili Kanade sama sebi reklama?
Država (Srbija) gladna je zlatnih medalja, drži da će uspesi sportista promeniti njeno mesto u svetu; kad me ta zabluda ne bi ništa koštala, ne bih se ovoliko uzrujavao, ali iz budžeta su sve te pare za sve te premije, za stanove, za specijalne, prevremene i bezvremene penzije… Pobedimo Albaniju, premijer usklikne: „Izgradićemo nacionalni stadion!“
Već imamo više stadiona nego dobrih klubova, ali i taj će velelepni stadion valjda nekoga obmanuti da je izgrađen novcem proisteklim iz preporođene privrede!
Ljudi nisu sanjali da se odsele u Istočnu Nemačku zato što su njene plivačice, nesrećnice koje je država dopingovala i dugoročno razbolela, osvojile najviše zlatnih medalja! Malo je jedna Nađa Komaneči za ondašnju i onako razvijenu Rumuniju! Država valjda drži da je i estradni umetnici predstavljaju u belom svetu, te i pevačima daje nacionalne penzije (iako su se ovi pogađali za svoj posao unapred i bivali plaćeni, čast izuzecima). Ulizuje se (država) i osigurava trajne privilegije svima koje smatra elitom, sportskom, umetničkom, napose i naučnom: drži, sirotica, da će je svi ti ljudi, na olimpijadi, na festivalu, na simpozijumu, predstaviti boljom nego što jeste.
Poneko od iz olimpijskog plemena i pokuša da otplati deo enormnog duga zajednici, nacionalisti pritisnu akademika, lingvistu, da i on srbuje, mada se sve donedavno provlačio kroz život bez toga. Državni vrh veruje da ga i sam jezik i pismo mogu uzdići, pa Ministarstvo kulture spasava srpski jezik u slavnoj kampanji koja verujem da je nepotrebna, nemoguća i nesvrsishodna.
&
Može li Novak Đoković uticati na nekog industrijalca iz Klivlenda?! Hoće li taj bogatun reći: „Čujem doduše da su tamo najrazvijenije privredne grane Parking servis i Državna lutrija, ali uložiću u zemlju iz koje je svetski broj jedan, makar mi se novac nikad ne vratio!“ Ili će neko kad u inostranstvu od mene čuje da sam iz Srbije pomisliti: „Ma i ovaj starik mora da je pakleno talentovan, ambiciozan, inteligentan, vredan, hrabar, plemenit, radostan!…“
Ne.
Svak je sam sebi reklama, pa tako i država.
&
Nisu političari jedini koji misle da državi treba reklama, povodi se za njima i regularni zovimo ga živalj, barem jednom nedeljnom slušam kako je taj i taj učinio za Srbiju više nego svi naši kulturni centri po svetu, više nego naša diplomacija i naši lobisti, biseri rasuti po celom svetu, kokusi i šta ti ja znam… Mislim da su i ti kulturni centri jedna navika, anahronizam, sinekura i privilegija za osobe bliske vladajućoj klasi, rado bi ih sve do jednog pozatvarao (naravno). Nastaviće se, koliko vidim.
Ekspo je za naprednjačku elitu razlog da dobro potegne. Pogotovo što sluti da će im to čerupanje narode i države biti poslednji valcer. Posle kud koji mili moji
Lazar Hrebeljanović nije samo vojnik i vladar, već svetitelj koji svedoči da Carstvo Božije nije u suprotnosti sa borbom za pravdu
U svojim obmanama po pitanju Vojske Srbije, u koje se upliće kao pile u kučine, Aleksandar Vučić je otišao korak dalje ne bi li ispeglao one prethodne
Pretnje Aleksandra Vučića i njegovi pokušaji da obeshrabri građane da se priključe Vidovdanskom protestu zvuče kao zviždanje u mraku
Zaposleni u prorežimskim propagandnim glasilima osnovali su svoje udruženje – Asocijaciju novinara Srbije, još jednu tvorevinu paralelnog kosmosa odlazećeg režima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve