![](https://vreme.com/wp-content/uploads/2024/07/Solc_Beograd_11-309x232.jpg)
Komentar
Šolcov dil sa Srbima: Nama litijum, vama Vučić
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Akademik Dragoslav Mihailović, priznati stručnjak za sezonu Cvetanja Tikava po Srbiji, opasno se naljutio na Crnogorce i ostale Dinarce
Ne znam kako je u Karlobagu, Karlovcu i Virovitici obeležena vest da je Vojislav Šešelj srećno prispeo u Ševeningen, kao i to što je Vojvoda prethodno u Zavodu za patente zaštitio svoje autorstvo nad projektom i izgledom „zapadnih srpskih granica“, ali istorijski je fakat da je Šešeljevim „svojatanjem“ jednog kolektivnog buncanja na dostojno operetski način okončana jedna epoha. Još mnogo pre živopisnog Šešelja, od projekta „svesrpske države“ distancirali su se – a sve u stilu Vidi Mi Ruke – svi oni koji uredno prate istorijske trendove i „drže do sebe“ i svog mesta u provincijalnom, institucionalnom establišmentu jedne mrtvozorne kulture… Ako je vakat da menjamo ploču, daj da se menja! Važno je samo da mi i dalje soliramo i dirigujemo, a partiture neka se menjaju kako hoće. Drugim rečima, onaj famozni „velikosrpski nacionalizam“ (VSN) na putu je da sasvim izađe iz (akademske) mode: to je, eto, bila Priča za devedesete godine, i prilično se neslavno završila: nalupalo nas po dupetu i otpratilo kući… Izgleda, elem, da će VSN diskretno zameniti defanzivni model, kojeg bi se možda moglo nazvati malosrbijanski moravizam ili tako nekako… Ne, g. Vlajko Popović i njegovo bizarno Udruženje starosedelaca Srbije (zašto ne starostajalaca? staroležalaca? starohodalaca?) nemaju ništa s tim, stvar je mnogo ozbiljnija: akademik Dragoslav Mihailović, nekada davno odličan pisac, inače priznati stručnjak za sezonu Cvetanja Tikava po Srbiji, opasno se naljutio na Crnogorce i ostale Dinarce – pa valjda i na sve srpske „prečane“ kao takve – koji Nama Srbijancima, ovako stisnutim „u Srbijici među Moravama“ (op. cit. privatno lice Vojislav Koštunica) vekovima sede za vratom, dok mi ispaštamo njihove grehe i plaćamo njihove račune. Tja. „To kad uvati ne pušta“, što bi rekao onaj crnogorsko-brđanski narodni mudrac, onaj što takođe voli nerandže, no trpi…
Akademik je u Akademiji održao svoju akademsku vakelu, „Večernje novosti“ su to prenele („Akademija se mora vratiti u Srbiju“, VN, 20. 2. 2003), a potom otvorile svoje stranice za seriju polemičkih odjeka & reagovanja. Dragoslav se Mihailović, po vlastitom običaju (kako mu ne dosadi?), obrušio na mrtvu & sahranjenu Jugoslaviju kao na izvor svih zala za Srbiju u XX veku, no taj „antijugoslovenski“ naboj nije ono što me na ovom mestu – ili bilo gde drugde – zanima. To je posve legitimno uverenje, a druga je stvar što mu na verodostojnosti oduzima fakat da se ni taj govornik ni drugi sličnog profila i sličnog „razvojnog puta“ nisu baš pretrgli u doslednosti po ovom pitanju, a još manje u izvlačenju pravih, ozbiljnih konzekvenci iz svog retoričkog stava. Mnogo je zanimljiviji – i znakovitiji – Mihailovićev solilokvij, ne preterano eksplicitan, ali iz kojeg se ipak dovoljno jasno dade naslutiti da su istorodni „izvanjci“ glavni krivci za katastrofalno, odrpano i osramoćeno stanje u kojem je Srbija uteturala u novi milenijum, i to počev od vladara (Karađorđević, Milošević – sve su to, moj brajko, Crnogorci; o Titu da i ne govorimo – taj nije bio čak ni Crnogorac, majku mu božiju!) do intelektualnih predvodnika, u rasponu od Vuka Karadžića i Jovana Cvijića do mnogih uticajnih savremenika, sve fanova i pripadnika dinarskih plemena sa kojima mi gige moravci, pitomi i naivni od preterane dobrote, nemamo ama baš ništa. Karikiram? Jedva, verujte mi.
Ako bismo ovaj galimatijas pokušali „prevesti“ na nešto suvisliji i misaono organizovaniji diskurs, mislim da bi se mogao rezimirati otprilike ovako: Srbija treba da gleda sebe i svoja posla, a ne da se bavi utopijskim „ujediniteljskim“ poduhvatima i da se naganja sa belosvetskim vetrenjačama, prepuštajući pri tome da je vodi ama baš svaki napaljeni Poluvarvarin koji se pokaže dovoljno drskim da je „uzme“, kao čednu mladu koju pokvareni čika nagoni na blud… Sve ovo, u kontekstu aktuelnog, a debelo zasluženog „velesrpskog“ brodoloma, izgleda čak kao nešto što bi se moglo uzeti u razmatranje: pa, nije li uistinu vreme da se Srbija otrezni i povede računa o sebi? Jašta. Samo, na osnovu ovakvih reči, naivniji bi neki čova mogao pomisliti da Dragoslava Mihailovića i sličnomišljenike (recimo, današnje „demohrišćane“) tokom devedesetih niste mogli odvojiti od Žena U Crnom i nosača crnog flora za Sarajevo, dočim je Dragoslav M. svake božije subote držao vatrene pacifističke govore u Beogradskom krugu, dok su ga Radomir Konstantinović i Miladin Životić obazrivo opominjali da ne preteruje baš toliko… Međutim, ništa od svega toga. O ovakvim, ili bilo kakvim, antiratnim, antimilitarističkim i antinacionalističkim aktivnostima i ljudima koji su ih upražnjavali, „malosrbijanski moravisti“ nisu mislili ništa bolje od ozloglašenih „velikosrpskih nacionalista“. Kako sad to (bre)? Lepo. Radi se o dvema stranama iste medalje, to jest najčešće tek o fazama istog procesa: gotovo je svaki „malosrbijanski moravista“ razočarani i rezignirani pristalica VSN. Baš kao što su, uostalom, i velika većina lokalnih VSN razočarani komunisti – što obožavaoci Tita, što Kobe (pa potom Slobe). Tek kada im, uz gromoglasan stropošt, propadnu „velenacionalni“ snovi, nacionalisti se iznenada opsete svojih partikularnijih, regionalnih, geografskih identiteta, i počnu da se džapaju međusobno: ko je kriv što mas’ ode u propas’ – ja l’ Dinarci, ja l’ Moravci? Ili možda ipak prividno flegmatični Banaćani, ti su vazda najsumnjiviji. Eno ih, žderu slaninu u Kačarevu, baš ih briga što nam Srpstvo propada koekude.
Šta je, u tom kontekstu i iz te nastrane vizure, srpsko „jugoslovenstvo“ dvadesetog veka? Tek neuspeh, slom „svesrpske države“ pod pseudonimom. A za to opet neko, neki kolektivitet – a osobito njegova elita – mora biti kolektivno, nasledno i po definiciji kriv. Pošto su se svi Drugi, „inoverni“, odmakli na bezbednu udaljenost i teraju svoja posla, preostalo je samo da onomad udruženi Sanjači Svesrpskog Sna međusobno raščivijaju ko je prosuo brašno. I tu onda nastupa ganutljivi momenat narcističkog malosrbijansko–moravskog samosažaljenja („nisam ja kriv, nagovorili me!“), baš kao u znamenitoj anticipatorskoj „Knjizi o Milutinu“, delu onog pisca koji – za razliku od Mihailovića – nije književno pro(lu)pao, jer se nikada, siromah, nigde nije ni „popeo“. Naprosto je zabavno koliko je taj svet nesposoban da iskorači iz kolektivističke matrice bilo kojeg predznaka: kad im i „srbijanstvo“ dosadi, verovatno će se deliti i udruživati po tome ko voli pivo, a ko rakiju!? Pih, kao da je to važno – samo neka se odloži otrežnjenje!
Hitanje kancelara Olafa Šolca u Beograd pokazuje koliko je litijum vanredno važan Nemačkoj. Stvar je pikantna jer Aleksandar Vučić prvi put otvoreno kreće protiv volje većine naroda
Deluje da je Muzej Nikole Tesle zloupotrebljen zbog interesa Beograda na vodi, da mu je prostor zgrade starog „Jugošpeda“ namenjen ne zato što mu tako odgovara, nego zato što Beogradu na vodi nedostaju turisti
Fiskalni savet bio je jedina preostala institucija sa kičmom. Na njegovom čelu je trinaest godina bio prof. Pavle Petrović. Vučić mu je sada uručio otkaz. Dosta je bilo kritike
Ako je svako javno grupisanje – političko, kako se izboriti s paradoksom i opasnošću od toga da grupa koja se konstituisala kao politička razori i zatruje političko tkivo iz kojeg je iznikla? Onako, kako su to uradili Francuzi
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve