Krležnina

Svako ko je uopšte čuo za Miroslava Krležu zna da je napisao mnogo i da je u tome što je pisao bio politički nedvosmisleno angažovan. Kako se, međutim, pisanje i angažman međusobno odnose nije već tako jednostavno, kako se vidi, na primer, po njegovoj delatnosti 1920. godine, kada se vrlo aktivno bavio politikom a nije objavio nijedan književni tekst. Učestvujući u radu tada još legalne Komunističke partije, drži govore na mitinzima i svakovrsnim manifestacijama, naročito u kampanji koja će na izborima za južnoslovjansku konstituantu doneti i te kakve rezultate. Na naslovnici njegovog prvog romana Tri kavaljera frajle Melanije – u kojem mu je, prisetiće se kasnije, redaktor, između ostalog, izbacio glagol mokriti uz objašnjenje da znači nešto drugo nego što je pisac mislio da znači – stoji doduše ta godina, ali se knjiga odista pojavila tek 1922. Drama Galicija biće pak skinuta s repertoara zagrebačkog Hrvatskog zemaljskog kazališta jedan sat pred premijeru na dan proglašenja Obznane, a da se, pisaće Krleža naredne godine, „ne zna tko je to skinuo (Vlada? Policija? A.K. [Armeekomando]?).“ I dok je razlog zabrane te prostačke propagandističke drame, kako ju je tada okarakterisao „Jutarnji list“, nesumnjivo političko angažovanje njenog autora, iz te činjenice ne bi valjalo brzopleto izvoditi uopštene zaključke, jer će Krleža najviše priznanje za dramski tekst, Demetrovu nagradu, dobiti ubrzo potom, i to čak pet puta zaredom, za svojih prvih pet izvedenih drama: 1922, 1923, 1925, 1928. i 1929. godine. Da se u politici ciljevi ostvaruju jedino političkim sredstvima, dok je književnost estetska delatnost u kojoj vrede druge zakonitosti i da te dve stvari nipošto nisu u kontradikciji već da se dopunjavaju, Krleži je oduvek bilo i ostalo kristalno jasno.

Stvarna veza između ideologije i pisanja ima se tražiti drugde jer, kako piše Krleža u jednom eminentno političkom tekstu iz sredine tridesetih, ključna je prepreka za bilo kakvo suvislo mišljenje „kult drevnih riječi i pojmova, koji se tako ustrajno njeguje u našoj historiografiji svakoj istini i logici uprkos“. Kao i Vatroslav Jagić, kojeg je izuzetno cenio, Krleža je dosledno držao da nema mesta „patriotskim osjećajima ondje gdje očekujemo kritičko-filološke, književnohistorijske i arheološke razloge“. Jasno je pritom da se u toj Jagićevoj formuli patriotska mogu zameniti osećanjima bilo koje vrste koja jednako onemogućavaju zbiljsko saznanje upravo stoga jer pružaju izvesnost. Archiv für slavische Philologie, koji je Jagić uređivao a uveliko i sam ispunjavao od 1876. baš do 1920. godine, Krleža je čitao jer je, veli, bio nezadovoljan „onom slikom o staroj literaturi (ma kojoj) što je nude srednjoškolske čitanke i književnopovijesni pregledi.“ To što je i sam s vremenom dopao upravo takvih pregleda i čitanki nipošto nije dokaz da je njegov napor bio besmislen. Svi smo mi „zagrezli u samoobmane,“ svestan je Krleža, svi „mi smo tako krivo dresirani, da nam pretvorljive i odvratne laži naših shema“ određuju refleksne zanose i razočaranja, „i nema čovjeka koji se nije poklonio u životu lažnim spomenicima ili zaplakao nad rodoljubivim strofama uz pratnju limene glazbe i bubnja“. Međutim, ako „iz takvog stanja teško je uspeti se do svog vlastitog uvjerenja, jer su takvi poleti lično smioni i opasni“, to nikako nije i nemoguće, pod uslovom da se prvo osvestimo kako se u tom stanju nalazimo. Na podizanju kritičke svesti Krleža je ustrajno radio nadasve među svojim ideološkim saborcima, o čemu svedoči Dijalektički antibarbarus, apologija pisanja Marka Ristića pred atakom preispoljne dogmatske kazuistike.

Ako je Krleža „nesumnjivo najznačajnija književna figura ove zemlje, od Ćirila i Metodija do danas,“ kako je to u časopisu „Nadrealizam danas i ovde“ 1932. ustvrdio Đorđe Jovanović, za niz značajnih imena jugoslovenske književnosti, od Matića, Ristića i Daviča, preko Gorana, Kaštelana, Marinkovića, Skendera Kulenovića, Ćopića i Maka Dizdara, pa do Kiša i Bore Ćosića, to je pre svega, rečima potonjeg, zato jer je uspeo „stvoriti od ovog meteža disparatnih govornih i pisanih jezičkih motiva rečenicu s najvećom protočnom moći u istoriji sopstvenog naroda.“ Ako nijedan od tih izrazito heterogenih i inokosnih autora svojim pisanjem uopšte ne liči na Krležu, a ipak bez njega nisu zamislivi, razlog je što su, rekao bi Zvonko Kovač, platili krležninu: „Pisanje kao vještina sastoji se od jedne jedine vještine: vještine pisanja. Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeku, a nered u čovjeku je posljedica nereda u sredini i u stanju te (književne) sredine.“ Taj će ključni Krležin pasus u Času anatomije citirati Kiš, koji je, izvesno kompetentno, još 1965. godine smatrao da u Krleži imamo „boljeg pisca od svih francuskih današnjih pisaca, y compris Sartrea“, nimalo ne hajući pritom za izostanak njegove svetske recepcije, u svetu: „Baš nas briga. Mi ipak učimo od njega.“