
Komentar
Zašto sad želimo izbore
Nema više studenti napred, a mi za njima. Sad smo svi u istom sosu: isterali smo zver na čistinu. Znamo kako dalje ide
Parolu da zemlja „ne sme stati“ Vučić je raširio poput kišobrana nad sobom i svojom partijom ne bi li pokrio sistemsku bahatost, lopovluk i amoralnost. Životi građana ovde nisu od značaja
Svega se Srbija nagledala u doba naprednjaka. Ono što doskora nije vidjela bili su organizirani napadi na komemorativne skupove. Čitalac zna – riječ je o petnaestominutnim blokadama ulica čiji je cilj sprečavanja zaborava i utvrđivanje odgovornosti za petnaest žrtava iz Novog Sada. Na sve te mirne žene i muškarce nasrću naprednjački funkcionari sitnijeg zuba izigravajući građane u amoku.
Gradonačelnik Beograda kaže da im je to dužnost. I Šapić bi lično voštio kakvu djevojku ili momka – a možda i stariju osobu bez obzira na pol – samo da se u pravo vrijeme zatekne na pravom mjestu.
Otkud ovaj nedostatak elementarne ljudskosti? Otud što „Srbija ne sme da stane“. Ovu parolu Vučić je raširio poput kišobrana nad sobom i svojom partijom. Nada se da će njome pokriti sistemsku korupciju, bahatost, lopovluk, nestručnost, amoralnost, bezosjećajnost, epske otimačine…
Jer što je petnaest života naspram petnaest miliona evra narodnog novca u džepu nekog iz vladajuće kaste? Bože moj – nesreće se dešavaju, ljudi stradaju, idemo dalje, rušimo, zidamo, gradimo… Važno je samo da se turbina koruptivnog i predatorskog biznisa vrti i dalje. Brže, jače, bolje.
Izuzme li se navedeno, Srbija odavno stoji. Ona je zemlja sa javnošću polomljene kičme; zemlja bez elementarnog društvenog dijaloga u kojoj se vlast zasniva na otrovnom koktelu obmana, nasilja i psovanja; zemlja gdje samoproklamirane patriote zatiru njena prirodna i duhovna dobra kao kakvi unutrašnji okupatori; zemlja čiji „kvantni skok“ oličavaju mrtva djeca u školi, poginula prolaznica od otpalog kotača raspadnutog gradskog autobusa u prijestolnici, jeziva smrt putnika pod palom nadstrešnicom na rekonstruiranoj željezničkoj stanici…
Narod zna: primjena zakona razmjerna je položaju u režimu – što je viši, nedodirljivost je veća. Obraćanje javnosti Ane Brnbić okružene policajcima u crnim odjelima i bijelim košuljama zato izgleda kao uvodna scena iz kakvog apokaliptičkog naučno-fantastičnog filma: ona i njeni partijski ortaci su moderni feudalci, Srbija njihov feud, a građani kmetovi na milosti i nemilosti velmoža. Kako bi sama predsjednica Skupštine sažela – „I šta tu kome nije jasno?“
Da li ipak protesti nakon tragedije u Novom Sadu otvaraju krizu vlasti? Možda, ali nije važno. Srbija je u dubokoj krizi da ne može biti dubljoj.
Nema više studenti napred, a mi za njima. Sad smo svi u istom sosu: isterali smo zver na čistinu. Znamo kako dalje ide
Uprkos masovnim protestima ispred RTS-a, desetinama hiljada ljudi na ulicama i višenedeljnoj blokadi, dvojac sa vrha Javnog servisa i dalje ne vidi problem. Ili se barem trudi da ga ne vidi, dok javnost sve više gleda kroz prozor – i traži izlaz
Srpski studenti su sto puta ponovili da je ovo maraton. Slično kao Adam Mihnjik osamdesetih u Poljskoj, kada je govorio o „dugom maršu“. Vlast u Srbiji je na putu kraja – samo treba imati strpljenja
Sa inkluzivnošću stvorenoj na plenumima, studenti bi trebalo da nastave i prilikom izbornog angažmana. Svaki glas je važan, svaki postotak dragocen. I niko tu nije suvišan, uključujući u nekom koraku i opoziciju – kakva god bila
Ko to pominje vanredne izbore kad rejting stranke na vlasti pada, a po svim istraživanjima Vučić nije najvažniji politički faktor u zemlji, već su to studenti?
Studentski zahtev za raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora
Istorijska šansa Srbije Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve