
Komentar
Autoimuna bolest Srbije
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Niz dobrih vesti, ma koliko one neki put bile bizarne i nevažne za srpske sive, ovozemaljske dane, osnova je za temeljnu promenu jednog društvenog obrasca koji je svoju radikalnu primitivnost gradio na kulturi gubitništva
Heroji u belom: Kolika je cena kulture gubitništva
Dnevnik Radio televizije Srbije u utorak u 19.30 časova otvoren je slikom žene u akciji, a to nije bila Karla del Ponte, tog dana takođe u akciji čestitanja bezbednosnim službama Srbije na hapšenju penzionisanog generala Zdravka Tolimira, o čemu opširno izveštavamo u ovom broju „Vremena“.
Na ekranu se pojavio lik Jelene Janković, a potom Ane Ivanović, ovdašnjih teniserki koje su u rano popodne tog utorka odličnim igrama gotovo istovremeno izborile plasman u polufinale velikog teniskog turnira u Parizu. Srbija je velesila u tenisu kakav god da bude rasplet do pojave ovog broja na kioscima, kao i do finala koje će se igrati u nedelju. Jer, uspesima Jankovićeve i Ivanovićeve treba dodati Đokovićev i Zimonjićev rezultat.
Američki „Njujork tajms“ pre neki dan je ovom prodoru sportista iz Srbije u sam vrh „belog sporta“ posvetio jednu analizu, podvlačeći okolnost da je ta generacija sportista stasavala u vreme – bombardovanja.
Domaćim analitičarima ta okolnost nije nekako pala na pamet. Trezven pogled na razvoj i „bum“ iskonski individualnog sporta, zasnovanog na talentu i spremnosti roditelja da investiraju u talentovanu decu, ne ukazuje na bilo kakvu uzročno-posledičnu vezu između bombarovanja i brzine kojom se teniska loptica kreće u prvom servisu.
Ali, analiza dobro zvuči i godi svakom srpskom uhu. Niz dobrih vesti, ma koliko one neki put bile bizarne i nevažne za srpske tegobne ovozemaljske dane, osnova je za temeljnu promenu jednog društvenog obrasca koji je svoju radikalnu primitivnost gradio na kulturi gubitništva i nemoćnom prkosu svojstvenom onima koje je neko dobro izbatinao.
Nizanje dobrih vesti deluje kao povetarac koji razgoni otrovne dimove zlovolje, jeda, nemoćnog besa i, sledstveno tome, mržnje prema onima koji su uspešniji.
Ekonomski patriotizam: Šta znači ugovor s američkom bankom
Zar nije uspeh Marije Šerifović spontano na ulice gradova izveo stotine hiljada građana koji mahom pevaju samo u kupatilu. Pobeda u jednom od onih takmičenja gde je do rezultata najviše stalo samim pevačima bila je uslišenje kolektivne molitve da se točak uspeha zaustavi i u ovoj prokletoj avliji.
Bilo je protekle nedelje još uspeha koji nisu izazivali narodnu egzaltaciju, ali nekako jačaju poverenje nas samih u sebe, čak i kad nam nije baš najjasnije o čemu se radi. Takva je, na primer, priča o potpisivanju ugovora između srpskog Telekoma i američke Siti banke o kreditu za kupovinu većinskog udela u mobilnim komunikacijama Republike Srpske.
Predstavnik ove banke, koja je po prirodi svog poslovanja i veličini depozita i plasmana jača i uticajnija od svake lobističke grupe u Vašingtonu koju naša vlada može najmiti za naše pare, izjavio je da banka podržava regionalni razvoj jednog srpskog preduzeća. Na tragu te logike je i izjava Božidara Đelića, potpredsednika Vlade Srbije, da neće biti brze ni većinske rasprodaje velikih javnih preduzeća, posebno onih koja imaju šansu na regionalnom tržištu.
Takve vesti trebalo bi da podstiču jednu vrstu ekonomskog patriotizma, na uštrb radikalno liberanog koncepta da sve treba što pre rasprodati i posle, valjda, ugasiti svetlo. I u ovim poslovima mnogo zavisi od snage i tehnike udarca, prvenstveno raznovrsnosti, pravovremenog izlaska na mrežu, dobre kondicije i koncentracije i, naravno, podrške navijača.
Tu stvari, ponekad, nisu belodane kao u sportu čija se privlačnost masovnih razmera zasniva na jasnim pravilima i preglednom bodovanju uspeha. Ali, utoliko je veća obaveza srpske društvene elite da se prene iz mrzovolje i apatije i postane promoter onih akcija i poduhvata koji su makar „prednacrt“ normalnosti, kroki za promenu društvenog stanja u kome caruju zloba, zavist i sumnjičavost prema postojanju dobrih ljudskih motiva.
Poslednji koji je na političkom nebu zračio tom pozitivnom energijom i optimizmom bio je Zoran Đinđić. Zanimljivo je da oni koji najradikalnije polažu pravo na tumačenje njegove baštine najviše zrače defetizmom, a neki od glasnogovornika politike da bi bilo najbolje da sve ode u vražju mater, uključujući i Kosovo, otvoreno se rugaju izlivima narodnog oduševljenja zbog malih uspeha ovdašnjeg bombardovanog građanina.
Penjanje na Himalaje: Vežbanje u principijelnosti i pristojnosti
U protekloj nedelji naši su se popeli na Himalaje, a među njima je bila i prva Balkanka kojoj je to pošlo za rukom, nogama i plućima.
Najzad je uspela jedna akcija dobrovoljnog davanja krvi, zahvaljujući dobro osmišljenoj kampanji RT B92, koga svako ko se dočepao makar stupca u nekim novinama rastrže zbog „Velikog brata“ a niko ga ne hvali zbog jedne društveno korisne akcije.
Pred očima Olija Rena pobedili smo Fince u fudbalu.
Vesna Pešić se izvinila javnosti zbog reči o Nemanji Kusturici, što smatram velikim, gospodskim gestom na domaćoj javnoj sceni…
Pre godinu dana zalupljena evropska vrata biće nam, po svemu sudeći, ponovo odškrinuta.
I oni koji su se ismevali Koštuničinom legalizmu oko Kosova zatečeni su razvojem događaja. Pokazuje se da priča o međunarodnom pravu polaže atest izdržljivosti i sve je manje cinika koji tvrde da će nas Rusi, kao i uvek, izdati.
Sve ove vesti i utisci o događajima, namerno hronološki nesređene i poređane nezavisno od objektivne važnosti, jesu deo naše svakidašnjice i sastavni deo mozaika za jednu sliku druge Srbije koja se s drugim narodima i državama takmiči u sposobnosti tela, duha, stvaranja profita, principijelnosti i pristojnosti.
Komentari: Stevan Tomić, Prof. dr Dragan Kujundžić
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Mitropolit žički Justin otvoreno je stao na stranu studenata i upozorio vlast da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja“. Šta je to trebalo arhijereju poznatom po tome da se kloni sukoba
Kao što je Šešelj početkom devedesetih potezao pištolj na tadašnje studente, tako Vučić na njihove pobunjene kćerke i sinove danas poteže svoje batinaše. Ista je to politika, samo prilagođena vremenu
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić abolira siledžije i ludake koji prebijaju i gaze studente, dok iste te studente hapsi. Narodu u pobuni više ni goli život nije zagarantovan – ali ceh će na kraju platiti ovaj režim
Protesti u Srbiji ne nameću više pitanja „da li“ i „ako”, oni su postali sistemski događaji. Trpeljivost u društvu preokrenula se u nezajažljivu potrebu za normalnošću, za pravnom državom
Ekskluzivno: Istraživanje Slobodana G. Markovića i Miloša Bešića o stavovima beogradskih studenata u plenumu
Šta sve nismo znali o njima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve