Prije otprilike mjesec dana dobio sam poziv da dođem u Poljsku. Bio je to nakon dugo vremena prvi poziv u inostranstvo. Nakon što sam mjesecima brisao iz kalendara dogovorena putovanja, a zakazane promocije prebacivao na videočet, poziv Poljaka shvatio sam kao čistu uljudnost. Kao ono kad pozoveš svoju bosansku rodbinu da ti navrati u – Kanadu. Ali ubrzo se ispostavilo da Poljaci od mene istinski očekuju da dođem i bilo mi je jasno da ne mogu da ne odem. Nikada naime moja knjiga nije bila nominirana za važniju nagradu od nagrade Angelus, nagrade koju su do sada mahom dobivali veliki pisci poput Jurija Andruhoviča, Miljenka Jergovića, Georgija Gospodinova ili Svjetlane Aleksijevič. A ja sam Izabeli iz Vroclava ipak odgovorio da moram razmisliti hoću li doći na dodjelu.
Eto što ti je epidemija. Nemali dio proteklih dvadeset godina proveo sam u raznoraznim prijevoznim sredstvima te u putovanjima svijetom istinski uživao. S vremenom sam se naučio uživati čak i u avionima i na aerodromima, uživao sam u tom offline prostoru, u nedostupnosti. A onda, odjednom, a prošlo je manje od pola godine kako sam posljednji put sjedio u avionu, ja nisam mogao zamisliti sebe kako odlazim u Poljsku. I nakon što sam svoj dolazak već bio potvrdio, meni se taj put i dalje činio neizvedivim. Zapravo, ja ni sad, dok ovo pišem, ne mogu povjerovati u to da ću naposljetku ipak otići u Vroclav.
Kako da odem pitanje je koje si redovno postavljam i koje me zbunjuje. Jer me to pitanje podsjeća na moga oca. Nikada ranije, čini mi se, nisam stvarno razumio njegov otpor prema putovanju. Shvaćao sam da je inostranstvo njemu istinski strano, da je to za njega jedna velika nepojmljivost, nešto što se nije lično iskusilo pa se zato o tome ništa ne zna niti se može znati, nešto što u čovjeku ne budi sjećanja pa samim time ni osjećanja, osim straha i tjeskobe.
No, sada sam ja postao svoj otac i osjećam kako se Poljska – u kojoj sam posljednji put boravio prije manje od godinu dana – nalazi izvan moje mogućnosti poimanja. Putovanje koje me čeka ne podudara se više sa mojim dosadašnjim iskustvom putovanja pa tako opet osjećam davno zaboravljenu nelagodu i razmišljam o tome hoću li znati naći put od aerodroma do grada, hoću li se snaći u velikom nepoznatom gradu.
Zastrašujuće je kako se u samo pola godine moj svijet suzio, kako mi se udaljilo što mi je bilo blisko, kako je neznano postalo ono što mi je bilo dobro znano. Danas meni nije daleka i strana tek Poljska, nego čak i Italija koju ovih dana vlastitim očima gledam sa slovenske obale. Možda me i prvi put u životu ne vuče da odem tamo. Zapravo, ljudi koji i dalje odlaze u Trst na kafu u meni izazivaju čuđenje.
Zastrašujuća je zapravo ta prilagodljivost ljudskog uma, naša sposobnost da se u tako kratkom vremenu naviknemo na novu stvarnost te da je prihvatimo kao jedinu moguću. I što više razmišljam o tome, sve mi se više čini da smo danas slobodni tek onoliko koliko smo u stanju oduprijeti se vlastitom prilagođavanju svemu što nam se dešava. Tek onoliko, u stvari, koliko smo u stanju prelaziti granice unutar vlastitog uma ili koliko smo sposobni sami sebe gurnuti preko tih granica, gurnuti se u nepojmljivo, u nepoznato.
I zato me mami da ipak odem u Poljsku. Ja u stvari ne znam kako će moje putovanje u Poljsku izgledati i to će zaista biti putovanje u nepoznato. Poljaci će me, reče mi to Izabela, testirati na kovid-19 i ja se tu gubim. Hoće li me testirati čim sletim ili tek nakon dolaska u hotel? Koliko ću dugo sjediti u hotelskoj sobi čekajući rezultate testiranja? Hoće li me pustiti da za to vrijeme šetam gradom ili će pred vrata moje hotelske sobe postaviti nekog ukrajinskog gorostasa da me ni za živu glavu ne pušta iz nje? I šta će se desiti ako budem pozitivan? Hoće li ukrajinski gorostas ostati da stoji ispred moje hotelske sobe narednih četrnaest dana, a ja u njoj učiti ukrajinski ne bih li barem kroz zatvorena vrata s nekim progovorio?
I sam se sebi činim smiješnim sa tim pitanjima, ali ona mi prije svega otkrivaju da će naš povratak u naše nekadašnje živote – u normalu, kao što mi te svoje živote iz milja zovemo iako su nam se onomad često činili nenormalni – potrajati mnogo duže nego što sam do sada mislio. Potraje li naime ova koronarna ludnica do proljeća, kao što se sada predviđa, ili ne daj bože sve do ljeta, do jeseni čak, plašim se i pomisliti što će nam sve za to vrijeme postati nezamislivo i nepojmljivo te čemu ćemo se sve prilagoditi.
Naši nekadašnji životi za nas su već u mnogo čemu postali inostranstvo, baš onako daleko i strano kao što je inostranstvo daleko i strano mome ocu, jer mi posve neprimjetno počinjemo zaboravljati iskustva nekadašnjeg življenja. I zato je granica preko koje vodi put nazad u život svakim danom neprohodnija, a njeno će prelaženje s vremenom za mnoge postati nezamislivo kao što je nezamislivo bilo prelaženje granica u devedesetima.
Epidemija je, naime, po prirodi diktatura i nju, kao i svaku drugu diktaturu, može se preživjeti samo ako se prihvati ograničenje slobode i zapovjeđena suženost svijeta, ako se pristane na to da svijet izvan zacrtanih granica ne postoji odnosno ako se um pomiri sa takvom realnošću.
Ili se, naravno, može pobjeći. Iz diktature se uvijek moglo pobjeći preko željeznih zavjesa i preko berlinskih zidova, i možda je došlo vrijeme da se odlučimo za bijeg. Možda je vrijeme za emigraciju. Možda je za spas našeg uma i razuma jedino što nam preostaje da nađemo tajni prolaz koji ispod nevidljivih zavjesa i zidova ove epidemije vodi na slobodu.
Autor je pisac i reditelj iz Ljubljane
