Na početku bijaše riječ, kažu. Za mene je na početku bilo bezbroj riječi čije značenje nisam poznavao niti me je ono zanimalo. Učio sam gotovo istovremeno dva jezika – danas bi to možda bila i tri – i mnoge su riječi ostajale samo šumovi, tek zbroj slova, više ili manje privlačni zvukovi. Neke od tih riječi ostale su neprevedene u značenja godinama, nerazumljive riječi priča iz bosanskog djetinjstva moga oca, a naročito riječi iz pjesama koje su mi otac i majka pjevali. Uz sevdalinke pune nerazumljivih turcizama pjevali su mi i makedonske pjesme, prepune riječi koje su istovremeno zvučale poznato i strano, ali nisam osjećao potrebu da ih razumijem, a ni drugi mi ih nisu prevodili. Naučio sam te pjesme ne razumijevajući o čemu one govore jer mi se činilo da mi je za razumijevanje dovoljna njihova melodija, i glazbe i riječi, melodija koja me kao dijete uspavljivala a kasnije rastuživala. Tuga sastavljena od nerazumljivih riječi bila mi je, barem mi se to tako činilo, savršeno razumljiva.
Te su pjesme i dan-danas rijetke koje znam otpjevati na nekom od meni stranih, nerazumljivih jezika, pa sam ih tako godinama svake večeri pjevao i svojoj djeci. Njima su, pretpostavljam, one zvučale još nerazumljivije nego meni, ali su i njih uspavljivale. A možda su i oni razumjeli tugu u njima pa su u jednom trenutku htjeli da prestanem pjevati i da im umjesto toga radije pričam vesele priče. Na razumljivom jeziku.
Jedna od tih meni možda najdražih pjesama je Eleno, kerko, Eleno. Pjesma je to koju je prilično teško otpjevati, barem nekom tko kao ja ima tek nešto malo sluha i nešto malo glasa, pa ako mu tim glasom uspije prijeći preko svih tonskih uspona a da pritom ne sklizne sa puta, sretan je kao da nastupa pred punom Gallusovom dvoranom Cankarovog doma, a ne pred dva mala kreveca sa dva već usnula mališana.
A upravo pred ta dva kreveca vratili su me Vlatko Stefanovski i Goran Bojčevski sredinom jula, dok su na električnoj gitari i klarinetu u portoroškom Avditoriju izvodili Elenu. Bend je sišao sa bine, a njih su dvojica krenuli nježno, nježno, nježnije. Bio je to jedan mali intermezzo na proputovanju u muzičku prošlost, no što se mene tiče, besprijekorni vrhunac večeri. I dok sam uz Vlatkovu gitaru i Goranov klarinet tiho, gotovo nečujno pjevušio tekst pjesme, shvatio sam da mi njene riječi više nisu strane i da mi ta pjesma sada priziva neke posve drugačije slike i budi u meni neka posve druga osjećanja nego ranije. Eleno, kerko, Eleno u meni je tu noć otvorila čitave svjetove.
Edrene je godinama za mene bila tek jedna od mnogih nerazumljivih riječi iz pjesme. Edrene, majko, Edrene zvučalo je otužno i melankolično, bio je to tihi vapaj, i taj je edrene mogao biti tek jecaj. Edrene, majko, Edrene, na moeto libe prevodilo se u mojoj glavi u tugu za nečim ili nekim dragim i edrene je bila riječ koja označava tu tugu, jedna od onih neprevedivih riječi kao što su sevdah, hüzün ili merak. Ali sad je bila i mnogo više od toga.
Sada sam znao da je Edrene grad u Turskoj, grad kojeg Hrvati i Bosanci nazivaju Edirne, kao i Turci, a Slovenci Odrin, kao Bugari, za Srbe to je Jedrene, za Grke Hadrijanopolis, dok Makedonci koriste i Odrin i Edrene. Znao sam da su u tom gradu mnogih imena donedavno živjeli brojni Grci, Židovi i Bugari koji su iz Edirnea većinom bili prisiljeni otići za vrijeme balkanskih ratova, da bi se kasnije u njega doselili brojni bugarski muslimani.
A danas opet, to je grad u kom se zaustavljaju bjegunci iz Sirije, Iraka, Afganistana i drugih nesretnih zemalja na putu u Europu i čekaju da im se ukaže put preko granice. O njima piše Kapka Kassabova u svojoj čudesnoj knjizi Granica, piše kako danima sjede u jednoj čajnici u Edirneu i kako u onoj kao olovo teškoj tišini čekaju da ih nešto odvede odatle. Tu su, hiljadama kilometara daleko od svoga starog doma i još dalje od željenog cilja, među svojima su, ali ipak nisu, jer su njihove priče, koliko god bile slične, neusporedive. Jer svaka nesreća ima svoju priču. Neki od tih nesretnika novi su, tek pridošli, a neki su već nekoliko puta sjedili za tim istim stolovima, već su nekoliko puta pokušavali zauvijek napustiti Edirne.
Edirne ili Edrene sada je za mene slika jednog tužnog svijeta, svijeta koji mi je dalek i blizak jer su svi moji gradovi na neki način poput Edirnea. Svi moji gradovi mijenjali su u prošlosti po nekoliko puta svoje stanovnike pa su i dan-danas puni onih koji sanjaju o nekim drugim, zauvijek napuštenim gradovima, dok po svijetu ima bezbroj onih koji sanjaju o povratku u njih. Takvi su gradovi i Sarajevo i Visoko, takav je grad Pula i takav je grad Piran, takav je grad Novi Sad i takva je i Ljubljana. Jer svi su gradovi takvi. Svi gradovi ovog svijeta mijenjali su i još mijenjaju svoje mještane, jedni iz njih odlaze, drugi u njih dolaze, a još su češće jedni iz njih protjerani, a drugi u njih dotjerani, pa tako nijedan grad nije niti može biti dom svih svojih stanovnika, a svaki je dom mnogih koji žive negdje daleko i koji se nikada svome domu neće vratiti.
I Edrene je riječ koja meni označava upravo to. Riječ je to koja znači izgubljeni grad, izgubljeni dom. Edrene, majko, Edrene nije tek ljubavni jecaj, nije to tek žal drage za dragim, to je žal za domom, za nečim svojim. Edrene je žal za izgubljenim svijetom, uništenim, nestalim i zauvijek napuštenim, edrene je vječno tuđinstvo, to je čovjekovo beskonačno lutanje od jednog do drugog stranog svijeta.
I zato, dok sam slušao Vlatka Stefanovskog i Gorana Bojčevskog, vidio sam pred očima sve one Sirijce, Iračane, Afganistance kako sjede u čajnici u Edirneu, i na čas sam osjetio njihovu tugu, a još više njihove nemire i strahove, njihovu nervozu pred nastavkom tog beskonačnog puta. I oni su već odavno svjesni te beskonačnosti i zato samo sjede tamo i šute, zatopljeni u svoje misli o domu, o svemu ostavljenom iza sebe, o moeto libe. Jer im je još jedino to preostalo na tom njihovom putu. Ispred njih jedna je sama neizvjesnost, ispred njih je praznina, ispred njih je ponor, bezdan.
I dok sam u mislima gledao te ljude i puštao da me preplavi njihova tuga i njihov očaj, pomislio sam kako bih volio da mi riječi pjesme Eleno, kerko, Eleno opet budu nerazumljive i da Edrene bude samo šum, samo beznačajan zbroj slova. Poželio sam da još jednom kao malo dijete čujem tu pjesmu i, ne znajući o čemu ona govori, slušam njenu melodiju i puštam da me uspavljuje. Poželio sam da svijet opet bude onako nedužan kao nekad, na početku. Kada su bile samo riječi.
Čim su se iza riječi pojavila značenja i slike, sve je postalo tako zamršeno. I ona fina i nježna, uspavljujuća tuga očevih i majčinih pjesama uprljala se i poružnila.
Autor je pisac i reditelj iz Ljubljane
