Dani porodičnog nasilja

Dvadesetdvogodišnji A.M. ubio je u Knjaževcu iz lovačke puške nepokretnog djeda, oca i babu – oboje teško bolesne. Navodno je u policiji izjavio da više nije mogao brinuti za njih.

Ne zna se da li je i od koga A.M. tražio pomoć. Također ni da li mu ju je neko nudio. Je li, uopće, imao kome da se obrati? A opet, možda je u pitanju samo izgovor… Odgovore na ovo pitanje trebao bi dati sud.

Međutim, čovjek ne može a da ovo teško porodično ubojstvo ne stavi u kontekst „Dana porodice“ Aleksandra Šapića. Riječ je, uglavnom, o slabo posjećenim koncertima na beogradskom Trgu Republike. Kakve veze ima to pjevanje i pocupkivanje sa stvarnim potrebama porodica? Nema ama baš nikakve. Nije poznato koliko građani plaćaju ovaj politički marketing bivšeg, ali možda ne i novog gradonačelnika. Ono što se zna jeste da bi se taj proarčeni novac i te kako mogao upotrijebiti za sistemsko rješavanje problema koji muče tolike porodice. Počevši od dječjih vrtića pa do staračkih domova – između ostalog.

Ako se ustanovi da su prije tragedije u Knjaževcu zakazale nadležne institucije, niko neće biti iznenađen. U Srbiji je to gotovo postalo pravilo, nimalo izuzetak. Koliko je još porodica životno ugroženo uslijed bolesti, nedostatka stručne njege, bijede?

No, umjesto za jačanje socijalnih služi, vlast je neusporedivo više zainteresirana za besmislene stadione i sve ostale oblike ugradnje. Zato propagira i opravdava agresiju, socijalni darvinizam, uskraćivanje radnih prava, bezosjećajnost, golu eksploataciju, urnisanje životne okoline, cinizam… Neka se zato niko ne pita otkud toliko nasilja u društvu i, posebno, među mladima. Vide djeca dobro tko i kako uspijeva u životu; vide na ružičastim televizijama i što su stvarne porodične vrijednosti naprednjačke „elite“.

Za sva pitanja od životnog značaja građani i te kako pokazuju interes. Ono za što ga zaista nemaju, jesu svađe i nadgornjavanja u opoziciji. Zbog toga toliko otrcano i neuvjerljivo djeluju pozivi na jedinstvo, bojkot, građansku neposlušnost, pa čak i izlazak na izbore bez kojih nema promjena.

Opozicione partije nisu socijalne službe, niti itko od njih očekuju da to budu. Ali mogu li se konačno trgnuti i okrenuti stvarnim problemima građana u koje spada i tragedija u Knjaževcu? Jer, ma što iz vlasti govorili i ma što obećavali, vajde tu nema.