
Pregled nedelje
Vučić pod kapuljačom
Kao paradržavni organ specijalne namene koji metalnim štanglama zavodi „red i mir“, Vučić upravo legalizuje kapuljaše. U pitanju je – otprilike – nešto nalik na Musolinijeve „borbene saveze“ iz 1919-1922.
Meni je Beograd bio prvo inostranstvo, London drugo, Beograd, opet, treće. Svuda sam se, čudno, osećao i kao stranac i kao domaći
„E, oklen ti umoj kraj“, ciknu besprekorno „stajlovana“ lepojka drugoj, isto takvoj, na uglu Mutapove i Makenzijeve.
„Njen“ kraj ne misli baš tako, sudeći po poluglasnim komentarima iz okolnih ulaza i frizerskih salona, i za ljude i za pse.
„Kakve sve akcente čujem“, uzdiše moja komšika na način na koji su verovatno uzdisali Sijuksi gledajući karavane došljaka kako presecaju preriju. Došljaci vrebaju. Okupacija je u vazduhu. Ubijanje duše grada/kraja/ulice (precrtati nepotrebno) je na delu.
Beograd na kraju druge decenije 21. veka je ponavljanje prvobitne akumulacije kapitala sa početka 20. To se vidi u eksploziji beogradskog urbanog pejzaža izazvanoj barutom spoljašnjeg kapitala i varnicom alavosti gradskih vlasti. Crna Gora, Novi Pazar, srpska dijaspora, stranci s raznih meridijana, fudbaleri, estradne zvezde, biznismeni i „biznismeni“ – za sve njih je Beograd sada regionalni nosač aviona za parkiranje i legalizaciju plena.
Živeti na Vračaru je regionalni ekvivalent Čelzija, Šestog arondismana ili Pete avenije. Novi neimarski kanjoni su nastavak istorijske tradicije doseljavanja, od Vinčanaca, preko Kelta, Rimljana, Slovena, Turaka i Austrijanaca, do današnjih Rusa, Izraelaca, Engleza i, opet, Turaka. I raznih „naših“. Ko je, dakle, „vlasnik“ grada, koja grupa njegovih žitelja to može da tvrdi, i po kom osnovu? Šta je „duša“ grada, na šta miriše ili smrdi i gde prebiva, osim u našim mitskim srcima i porodičnim nostalgijama?
Nismo li svi, konačno, došljaci, čak i beogradski „kolenići“. Koliko dugo u prošlost želimo da idemo, koliko generacija se računa kao „domaći“? Ljudski život, za istorijsko vreme, samo je kratki plamen sveće, pa je već i nekoliko generacija znak etabliranosti i vlasništva nad gradskom mitologijom. Vlasi odgledaše Slovene kako teturaju na Balkan; Romi, i sami uvek na putu, mimoiđoše se s raznim seoskim bulumentama u njihovim migracijama u „varoš“. Moje romske komšije u Stojana Protića imaju više razloga da se smatraju starosedeocima nego ja i ostali skorojevići u pretencioznim zgradurinama koje agresivno pritiskaju njihovu afričku čatrlju.
Meni je Beograd bio prvo inostranstvo, London drugo, Beograd, opet, treće. Svuda sam se, čudno, osećao i kao stranac i kao domaći. Čak i u rodnom Smederevu, koje mi je sada stranije nego London. Da li taj mitski stari Beograd igde više postoji, između hordi „nove seljane“, predatorskih korporativnih neoliberala, urbanih globalizovanih milenijalaca i lešinarskih kleptokrata bez duše? Da li je žal za „Beogradom“ samo jed marginalizovanih srednjih klasa, prevladanih brojnijom i politički važnijom provincijom, finansijski poniženim plimom kapitala i korupcije? Žal zbog gubljenja kontrole, identiteta i statusa, više nego neke mitske duše?
Nije mi novo sve ovo, video sam to već. Pre nekoliko godina, sa 9. sprata Guglove zgrade u Londonu – gde je pola sprata posvećeno luksuznoj teretani s jednim od najboljih pogleda na londonski horizont – izbrojao sam 54 krana u tih 180 stepeni perspektive. Ceo London je bio jedno veliko gradilište zatrpano arapskim, ruskim i kineskim parama. Mnoge ulice su bile raskopane, ograđene, ograničene čak i za pešake. Za razliku od mene, mnogi od njih ne žive u tom Londonu, već u zelenim prigradskim pojasevima kojima se vraćaju uveče, dok ja dišem cementnu prašinu dan i noć i zahvaljujem se bogu da nije azbest…
Ipak, malo se njih u Londonu ljuti zbog ovoga. I dalje se veruje u ‘progres’, čiji su kranovi nesumnjivi vesnici. Dobro je to za porez, idu pare u kasu. Makar neki privid normalnosti će se održati još neku godinu. Sve dok došljake mnogo ne vide, njihove pare su dobrodošle.
Beogradska razlika je u slomu poverenja: ovde investicije nisu progres nego regres povlašćenoj klasi. Problem je ČTP (Čovek s Torbom Para) koji pikira na drugi ČTP (Čatrlje u Torbu Para). Nismo sigurni da li je u pitanju progres ili krađa… Još gore, često smo sigurni.
Mada je utešna ta okultna vera u beogradsko poreklo, biti ‘Beograđanin’ nema veze s genima, nego sa stavovima. Ne snobovština i arogancija centralne lokacije koja nam pripada po nekakvom prirodnom pravu, nego retka i još više mitska civilizovanost, tolerancija i kosmopolitizam.
U Beogradu je ostalo malo Beograđana, ali ne samo zbog doseljavanja.
Kao paradržavni organ specijalne namene koji metalnim štanglama zavodi „red i mir“, Vučić upravo legalizuje kapuljaše. U pitanju je – otprilike – nešto nalik na Musolinijeve „borbene saveze“ iz 1919-1922.
Sreća da Srbija ima „istraživački tim Informera“! Dragan J. Vučićević je u poslednji čas otkrio pakleni plan „zločinaca“ i „blokadera“ i tako opet spasao državu. To što laže manje je bitno
Držati profesorku sociologije Mariju Vasić u zatvoru pod optužbom za terorizam je anticvilizajski zločin. Ili groteska, kako god hoćete. Zašto se protiv toga ne pobune sudije, tužioci, policajci, bezbednjaci
U govoru besmislenom s gledišta logike i celine, Vučić je svojim glasačima ponudio sve što oni žele da čuju. Ali, sve u protivrečnostima. Duh pobune se pak ne može više vratiti u bocu jer je boca slomljena
Republika Srbija je u opasnosti. Ako ostanemo nemi na montirani proces protiv političkih zatvorenika u Novom Sadu i kraljevački slučaj gde su žrtve proglašene za nasilnike, uskoro ćemo svi štrajkovati glađu i žeđu za mrvicu pravde
Režimski napad na visoko obrazovanje
Kako se sprema Šešeljev zakon 2.0 Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve