Studenti su pozvali na generalni štrajk, „Vreme“ se pridružilo. Tokom trajanja, izvještavaćemo o svim temama od javnog interesa. U suprotnom, iznevjerili bismo postulate na kojima počivamo – nezavisno i točno informiranje u službi građana – te prepustili medijski teren proizvođačima lažnih vijesti, govora mržnje i opskurne propagande.
Zato nastavljamo gdje smo stali.
Kosturi iz ormara
Vučić već dugo tvrdi da je ispunio sve studentske zahtjeve. U to ni sam sebe ne može uvjeriti, a kamo li djevojke i momke u blokadama i, slobodno se može reći, veći dio javnosti.
Čak i da želi, predsjednik Srbije sa svom svojom nadležnom poslugom, nije u stanju izići u susret studentima. Naprosto, time bi otvorio ormar sa kosturima koji sistematski puni već trinaest godina. Iz njega svašta može ispasti, ne samo korupcija koja je iza sebe ostavila petnaest žrtava u Novom Sadu.
Konkretno – uslijediće brojna druga nepočinstva i krađe koje više niko neće moći ignorirati i zataškati. Upravo ona čine srž napredne stranke, interesne grupe bez ikakve ideologije i obzira. Stvarni obračun s njom ujedno bi bio kraj režima. Dovoljno je samo pogledati hiljadu Vučićevih dostignuća na televiziji D.J. Žeksa i zapitati tko se sve i koliko tu ugradio.
Dokle lonac drži vodu
Naprednjaci su davno ukinuli dijalog, uzjahali veliku većinu medija, okovali institucije i čitavu državu pretvorili u svoj privatni posjed. Ovaj ekspres lonac bez izduvnog ventila, ako i nije pukao barem je napukao: studenti ne posustaju, a protesti se umnožavaju širom Srbije. Ima ih i tamo gdje nikad ranije nisu zabilježeni.
U tom smislu, današnji generalni štrajk ne odgovara pravom značenju ovog pojma. To je isključivo još jedan, novi oblik iskazivanja nezadovoljstva građana i način širenja protesta. Poslije njega, slijediće drugi.
Neviđeno prostaštvo u svakoj istoriji
Ma koliko glumatali da „im nije ništa“, jasno je da Vučić i njegov tim već mjesecima nisu u stanju pronaći odgovor na aktualne proteste. Probali su ignoriranjem, potkupljivanjem, prijetnjama, nasiljem… Ništa im nije uspjelo, a tako će biti i kada je u pitanju ovaj generalni štrajk. Bez obzira na oblik i brojnost, samo održavanje nije mala stvar.
Ipak, izbacivanjem crvenog srednjeg prsta kao svog simbola režim je uspio bar u tri stvari. Prva pokazuje kakvi su to „pristojni, ozbiljni i odgovorni ljudi“. Druga govori što misle o građanima ove zemlje. Treća predstavlja jednu od najvećih sablazni i prostaštva u istoriji Srbije – direktno izrugivanje žrtvama iz Novog Sada.
Zbog svega ovog i još mnogo čega drugog, budimo štrajkači makar jedan dan!
