
Komentar
Napad u Nišu: Nož vođen propagandom
Psihički labilna žena u Nišu nije napala slučajnog prolaznika, nego je napala ciljano. A ko je to mesecima crtao metu na čelu Natalije Jovanović i mnogih drugih?
Na mestu susreta privida i stvarnosti nalazi se nož u rukama građanke koja je skoknula do prodavnice po konzervu graška, pa onda tu konzervu, onako u mimohodu, hitnula na omraženi lik
Ima onaj vic koji se odvija u ludnici kad jedan korisnik poziva doktora i razborito mu kaže kako svi ovi koji nose šešire popreko, ruku drže zadenutu za košulju i tvrde da su Napoleon, svi oni, kaže, greše i potpuni su ludaci. Potpuno tačno, kaže doktor i pita ga kako on zna da ti ljudi nisu Napoleon? Zato što sam ja Napoleon, odgovori tip i zadene ruku za košulju.
Da vidimo sad kako predsednica skupštine Ana Brnabić komentariše napad na profesorku Nataliju Jovanović. Ona, razume se, kao svaka prisebna i normalan osoba, osuđuje „bilo kakav oblik nasilja nad bilo kim u ovoj zemlji“, pa samim osuđuje i batinaše Srpske Napredne Stranke koji su 28. januara izleteli iz stranačkih prostorija i polomili studentkinji vilicu (posle čega je predsednik Vlade demisionirao), kao i nasilje od pre dva dana kada su ponovo neki batinaši u Novom Sadu, gotovo isti kao i ovi što ih SNS drži i hrani u prostorijama stranke i koji su studentkinji polomili vilicu, sada polomili vilicu studentu. Pohvalno je, naravno, što ne prave nikakvu rodnu diskrimaniciju.
Stvari, dakle, tako stoje u govoru jedne od prvakinja vlasti, osim što nije zabeleženo da osuđuje nasilje SNS-a, jedino, uostalom, koje postoji u ovoj zemlji. Osuđuje, međutim, „tvrdnje da je gospođa Jovanović ozbiljnije ranjena“, osim što to niko nije tvrdio. Dakle, ona ne osuđuje ono što se događa u stvarnosti, ali osuđuje ono čega nema drugde do u njenoj glavi, odnosno u glavi njenog „šefa“.
I dodaje da „ta činjenica – da se i psihički obolela osoba starije dobi koristi u svrhu političkog spina“ (čega nema u stvarnosti, ali postoji u njenom govoru), „i da se lake telesne povrede predstavljaju kao ozbiljno ranjavanje“ (što, da ponovimo, niko nije tvrdio), „dovoljno govori o nemoći onih koji svaki dan pozivaju na nasilje nad neistomišljenicima“ (očigledno je da misli na Aleksandrta Vučića jer niko drugi sem njega ne poziva na nasilje) „i koji svaki dan to nasilje vrše“ (jasno je da misli na batinaše SNS-a i one građane koji dele Brnabićkinu verziju nestvarnosti)„, gađajući ljude jajima“ (ovo nije tačno: batinaši SNS-a ne koriste jaja, jaja su isuviše meka za njih, a i ne mogu da povrede), „kamenicama, flašama, konzervama, blokirajući medije, sprečavajući druge da se kreću, rade, uče“ (dakle savršen opis SNS-a).
Susret stvarnosti i vica
Doktor iz vica je, dakle, isto ono što je javnost u ovom slučaju: funkcija, instanca kojoj se govornik ili govornica obraćaju.
„Vidite, doktore, to što vidite vi, što vidim ja, što vidi svako ko ima oči, to nije stvarno. To što batinaši koje je organizovala moja stranka“ – stoji implicitno u reakciji predsedni ce skupštine – „terorišu građane Srbije, to što je moja stranka, uz pomoć policije, organizovala paravojne jedinice u Pionirskom parku, to što je vlast kojoj pripadam nasrnula zvučnim oružjem na građane Srbije, to što jedino nasilje u ovoj zemlji proizvodimo isključivo ja, moj šef i moja stranka, to nema veze sa mnom nego sa nekima tamo.“
„Ko su neki tamo?“, pita doktor-javno mnjenje? Brnabić/Vučić: „Neki tamo“. „Šta je, gospođo“, pita doktor, „stvarnost za vas?“ „Ono, doktore, što ja kažem“. „Ne, dakle“, ponovo doktor, „ono što vide svi građani ove zemlje i što osećaju na svojoj koži, nego ono što vi kažete da se događa?“. „Tako je“, potvrđuje Branabić, „zato što sam ja Napoleon“.
Stvarnost
U Srbiji se, trenutno, odvija borba između stvarnosti i privida. Na strani stvarnosti su građani Srbije. Na strani onoga što ne postoji nalazi se vlast i oni koji veruju da je stvarno upravo ono što kaže vlast (građanka Niša, na primer, koja je nožem pokušala da ubije drugu građanku Niša).
Na mestu susreta privida i stvarnosti nalazi se nož u rukama građanke koja je skoknula do prodavnice po konzervu graška, pa onda tu konzervu hitnula na omraženi lik. Očigledno nije pogodila, pa krenula da stvar dovrši nožem. Potpuno je, inače, logično nositi nož kad se ide po konzervu paradajza.
A zašto je građanka omrznula drugu građanku? Pa zato što su joj Brnabić i njen šef objasnili da joj je ta građanka, ona koju je prepoznala na ulici i malo nasrnula nožem na nju, zavela unuku ka studentima, umesto da je zavede ka batinašima SNS-a. Stvaran je nož, ali nije stvaran razlog koji taj nož usmerava na drugu osobu. Stvarni su i ljudi koji inspirišu tu ženu da pokuša ubistvo, ali nije stvarno ono što ti ljjudi govore.
Malo je komplikovano na prvi pogled. To, dakle, što stvarni ljudi proizvode privid ne značio da privid ne proizvodi stvarne posledice. Kao što su, svojevremeno, neki ljudi proizvodili privid o tome da su Jevreji opasnost za Nemačku, pa su im poverovali milioni ljudi sličnih ovoj građanki Niša s nožem u rukama, te su ljubazno dopustili Hitleru da usmrti milione ljudi.
Ali ona je luda, dobacuje Brnabić. No, ako je to tačno onda utoliko gore po gđu Brnabić. Psihički nestabilna osoba ne pravi jasnu razliku između stvarnosti i privida, pa nama razloga da ne poveruje gđi Brnabić i gdinu Vučiću kad ovi proizvode privid. Ma ne, to nije uzrok napadu, šeretski primećuje Brnabić, već zbrku stvaraju oni koji se zlonamerno služe elementarnom logikom. Istina je ono što ja kažem: ja sam Napoleon.
Laž
Jedna od metoda kojom se utvrđuju mentalna stabilnost neke osobe jeste pravljenje razlike između stvarnosti i privida, a gđa Brnabić, kao ni gdin Vučić, godinama već ne pružaju dovoljno uverljive dokaze da prave razliku između stvarnosti i privida. Eto je, da podsetimo, gdin Vučić pre koju nedelju izvoleo izjaviti da je ozbijne povrede policajcu u civilu, ispred zgrade RTS-a u Beogradu, bokserom naneo student, iako je policajca povredio njegov kolega (verovatno ne znajući da je reč o kolegi) i posle toga nije pružio dokaz – govorimo i dalje o gdinu Vučiću – da je povratio sposobnost razlikovanja između stvarnosti i onoga što je plod mašte.
Ili, recimo, izjavi pre neki dan da je NASA potvrdila da nije bilo zvučnog topa u Beograd, kad, ono, NASA nema pojma o čemu ovaj govori.
Javnost je sklona tome da izjave vrha vlasti označi kao laži, ali postoji u strukturi ovakvih laži ono što, čini se, dovodi u pitanje takvu pretpostavku: lažov, naime, zna da laže. Lažov, dakle, ponekad, nužno, po prirodi laganja, mora da ubode istinu. Za rečeni dvojac vlasti, međutim, jako dugo (12-13 godina) nije utvrđeno da su izrekli istinu, to jest da prave razliku između stvarnosti i privida.
Psihički labilna žena u Nišu nije napala slučajnog prolaznika, nego je napala ciljano. A ko je to mesecima crtao metu na čelu Natalije Jovanović i mnogih drugih?
Na isti način kao što je Arkan komandovao svojim gardistima, Vučić upravlja državom i naprednjačkim ministrima. Sličnostima ovdje nije kraj
Neka se na kraju ispostavi da je rupu na prozoru dr Dragana Milića napravio detlić. Jedino što je u ovom trenutku relevantno je da postoji jasna sumnja da je na njega pucano, da je Vučić opozicionog prvaka u Nišu nazvao čistim zlom i da odsustvo njegove rekacije nije normalno
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić konačno je počeo formiranje nekakvog pokreta sa nekim profesorima. Super, njih niko ne zna pa ne može da ih gađa jajima
Naprednjački režim je postao opasan i ozbiljan bezbednosti rizik za sve građane Republike Srbije. Tako ga valja i tretirati
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve