
Komentar
Autoimuna bolest Srbije
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
U privatnoj Vučićevoj kneževini od stiropora ili si danonoćno pod ključem, ili ništa, totalna raspašojka. Ipak, te krajnosti ne treba izjednačavati: sloboda je uvek bolja od ropstva, pa čak i kad ta sloboda više liči na puku zanemarenost
Tokom pedesetak dana pandemijskog lockdowna znalo mi se dešavati da sanjarim kako se budim i ustanovljavam da je pandemija, sa svim što je prati, bila samo ružan san. Ovih prekrasnih majskih dana i najovlašniji pogled na spoljnu stvarnost deluje kao da mi se san na čudnovat način ostvario: ne da nema tragova pandemijskog karantina, nego kao da nikakve epidemije nikada nije ni bilo. Narod se bije i pljuje po ulicama, recimo pred Skupštinom – pred koju je dobrim delom organizovano doveden krcatim „sendvičarskim“ autobusima – kao da ni oni a ni oni koji vladaju i koji su kanda odgovorni za javno zdravlje nikada nisu ni čuli za tzv. socijalnu distancu i ostale mantre iz sanitetsko-potpukovničkog žargona. Jedino još ako ste baš tako jako baksuzni u životu da negde naletite na Boška Jakšića ili na onog imunologa Jankovića, lica zamotanih u one epidemijske feredže, možete da se delatno podsetite da živite negde gde je pre samo desetak dana važio brutalni policijski čas. Na čijoj mrtvoj straži oni i njihovi proređeni saborci ušte postojano stoje.
Tako to ide u privatnoj Vučićevoj kneževini od stiropora: ili si danonoćno pod ključem, ili ništa, totalna raspašojka. Ovo su, recimo, krajnosti, mada ih ja ipak nikako ne bih izjednačavao: sloboda je uvek bolja od ropstva, pa čak i kad ta sloboda više liči na puku zanemarenost nego na bilo šta drugo. Prosto, vlasti kao da je pandemija dosadila, iscrpela je već sve njene potencijale, i sad joj treba nešto drugo; recimo, valja organizovati novu trijumfalnu izbornu pobedu i ostale preduslove neograničenog vladanja. A obični mali čovečuljak poput mene ili nekih od vas (epidemijske čistunce i zakrabuljene paničare s pompeznim opštehumanističkim pokrićima izuzimam: neka oni i dalje žive svoj svetački život, s razlogom prezirući naše niske i trivijalne porive) od svega toga, ma koliko to nerado priznaje, ipak kolateralno profitira, jer mu svakodnevica iznova makar liči na nešto normalno i čoveka dostojno. Naročito ako u međuvremenu, inteligentnim i odmerenim antipandemijskim merama zahvaljujući, nije ostao bez posla ili stana koji ne može da plaća; ako pak jeste, neka se obrati pandemijskim čistuncima da ga oni uteše, oni će mu već objasniti da je sve to bilo za njegovo dobro i da zato mora odmah da prestane da sebičnim kukumavčenjem iskazuje nezahvalnost svojim spasiocima.
Svakodnevica nam se, dakle, bar prividno vraća u normalu, ali kako pandemija i lokalno i globalno još uveliko traje, i kako dobar deo Evrope i zapadnog sveta mnogo sporije i opreznije od naprasno otključane Srbije izlazi iz karantina, naš me život poslednjih dana, u tanušnoj, ali dragoj i utešnoj slobodici otvorenih kafića i restorana, promičućih gradskih autobusa i uopšte nekog sveprisutnog lepog životnog strujanja stopljenog s prolećem kao životvornom silom pred kojom sve uzmiče, podseća na kraj februara ili početak marta kad je kleta korona bila Negde Drugde, na varljivo bezbednoj udaljenosti, i kada smo ne bez pomalo nedostojnog prizvuka zabavljenosti čitali o tome kako po deset Italijana šeta jednog te istog (iznemoglog) psa, ne bi li se legalno dočepali malo šetnje na otvorenom. Tjah, nedugo posle, i mi smo merkali na čijeg kera da se navrzemo… Možda su se tako nekako, kao mi pred potonuće u vanredno stanje, osećali građani Jugoslavije tokom duge i potmulo zloslutne 1940, prateći sve strašnije i gromovitije vesti iz svetskog rata u kojem njih još nije bilo, te je samim tim – činilo im se – postojala mogućnost i da ih ta čaša žuči nekako zaobiđe. Osim što zapravo nije postojala.
Pogled kroz prozor, rekoh, daje zavodljivi privid da pandemije nema i da je nikada nije ni bilo, Srbija kao da se vratila uobičajenim svojim jalovim zanimacijama (izbori bez izbora ili bojkot bez suvislog plana, besmisleno nasilje vs. nasilje besmisla etc.), i sve je nekako brzo utonulo u ono staro, nedobro i depresivno poluništa u kojem ova oteta zemlja životari već skoro deceniju, ali opet, i to je nemerljivo bolje od one strašne tišine vegetiranja pod ključem i sveopšteg terora kanonizovanog straha, straha kao idealnog izgovora za legitimizaciju svake neslobode. Svako, siguran sam, ima svoj bilans iznenađenja i razočaranja koja mu je jedno veliko sveljudsko iskušenje donelo; moja su uglavnom iz domena spoznaje da je već i čašica razumljivog ljudskog straha bila dovoljna da neke saborce svrsta na drugu stranu, da radosno prigrle „dobronamernu“ represiju. I o tome ćemo još mnogo morati da razmišljamo, dok ova pandemija bude nestajala, a mi je polako zaboravljali.
A možda naposletku i ne bude tako: možda nam se zli virus vrati brzo i još jači, ne bi li nas kaznio za ovaj stidljivi gutljaj slobode koji smo prerano i preoblaporno popili; pa će kroz naglo proširena groblja još samo Potpukovnik melanholično koračati, mrmljajući: jesam li vam lepo govorio… (o čemu će bezbedno zamaskirani Boško Jakšić sročiti potresnu belešku u „Politici“, samo što neće više biti nikoga preživelog da je pročita). Možda, ali ipak, imam dve vesti za vas, i obe su dobre. Prva: to je ipak malo verovatno. Druga: sve i da bude tako, vredelo je. Iz raznih dostojnih ljudskih razloga, među kojima je najvažniji ovaj: pokazuje se da i društveni inženjering praćen suptilnom psihičkom torturom ima svoje granice. Ovde, kod nas, tu granicu su označile šerpe u osam i pet. A lokalni Glavni Inženjer je bio dovoljno pametan da njihovu poruku brzo shvati, učinivši time uslugu i sebi i nama. Ugasio ih je tek kad ih je pustio napolje; da nije, bio bi ugašen.
Umesto da se okome na obolele ćelije, odbrambene ćelije srpskog organizma su se okrenule protiv zdravih ćelija. Lek je počeo da kola krvotokom, ali je proces ozdravljenja dug i neizvestan
Mitropolit žički Justin otvoreno je stao na stranu studenata i upozorio vlast da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja“. Šta je to trebalo arhijereju poznatom po tome da se kloni sukoba
Kao što je Šešelj početkom devedesetih potezao pištolj na tadašnje studente, tako Vučić na njihove pobunjene kćerke i sinove danas poteže svoje batinaše. Ista je to politika, samo prilagođena vremenu
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić abolira siledžije i ludake koji prebijaju i gaze studente, dok iste te studente hapsi. Narodu u pobuni više ni goli život nije zagarantovan – ali ceh će na kraju platiti ovaj režim
Protesti u Srbiji ne nameću više pitanja „da li“ i „ako”, oni su postali sistemski događaji. Trpeljivost u društvu preokrenula se u nezajažljivu potrebu za normalnošću, za pravnom državom
Istraživanje NSPM: Većina Srbije protiv Vučićevog režima (1)
Najgore je iza nas Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve