“Kada bilo ko polaže venac u Jasenovcu, polaže ga i delu moje porodice koja je tamo ubijena. Smeta mi svaki cirkus koji se pravi oko toga. Preostaje mi samo da tužan napišem šta ja znam, svestan da osim objavljivanja nekoliko rečenica ništa ne mogu da promenim. Ali građani Srbije i građani Hrvatske mogu. Mogu, samo ako požele da sami preuzmu suverenitet koji po ustavu obe zemlje pripada njima.”
Ovi redovi objavljeni su na portalu “Vremena” i pripadaju Ivanu Ivanjiju – piscu, prevodiocu i logorašu u Aušvicu i Buhenvaldu.
Zaista, sve što je uslijedilo nakon zabrane privatnog odlaska Aleksandra Vučića u Jasenovac “samo sa jednom kamerom”, pretvorilo se u mučan cirkus. Konkretno – dnevnopolitičko nabijanje rejtinga iz niskih nacionalističkih pobuda. Stvarnog pijeteta prema žrtvama Jasenovca nema tu ni koliko je crno ispod nokta. Krenimo redom.
Neosporno je da predsjednik Republike Srbije mora imati pravo da položi vijenac u jasenovačkom memorijalnom centru. Da je sreće, radio bi to sa predsjednikom Hrvatske uz zajedničku osudu istorijskog revizionizma, poruke mira i pomirenja… Otprilike, nešto nalik na ono što su između 2010. i 2012. započeli Boris Tadić i Ivo Josipović.
Danas, naravno, ništa slično nije zamislivo. Za režime u Srbiji i Hrvatskoj “Oluja”, “Bljesak”, Vukovar, Ovčara, Jasenovac, Jadovno i svako drugo krvavo mjesto iz dvadesetog stoljeća služi za homogeniziranje vlastitog biračkog tijela. Prilikom tog nadmetanja u autoviktimizaciji, sve je dozvoljeno, ništa nedostojno. Fraze o antifašizmu i toleranciji zato nikog ne zavaravaju – u ime nedjela konkretnih počinilaca zmijski jezik stalno palaca namećući kolektivnu odgovornost “onim drugim”.
Nema sumnje da je hrvatski premijer Andrej Plenković zabranom Vučićeve posjete Jasenovcu uknjižio političke poene na domaćem terenu. Ali to nema veze sa zavišću Hrvatske spram rezultatima Srbije, kako je rekao njen predsjednik. Radi se, jednostavno, o eksploataciji Vučićevog lika i djela iz doba dok je bio suborac Vojislava Šešelja. Eto, Plenković se može busati u prsa da nije dopustio bivšem ratnom huškaču da koristi Jasenovac u velikosrpske svrhe. U tome mu bolje nego itko tercira Aleksandar Vulin neumornim trabunjanjem o “srpskom svetu”. A koliko je Plenković principijelan, svjedoči i činjenica da njegova vlada nikako da zabrani ustaški pozdrav “Za dom spremni”.
No, Vučić je prošao još bolje prepoznavši priliku za dodatno armiranje svog kulta ličnosti. Tako je na nalogu na Instagramu, uz sliku spomenika u Jasenovcu, napisao “Samo vi radite svoj posao”. U pitanju je parafraza rečenice Vukašina Mandrape (kanoniziranog kao Novomučenik Vukašin Jasenovački) koju je uputio ustaškom zločincu dok ga je sakatio prije klanja. Na ovaj način – svjesno ili ne – Vučić se lično poistovjetio sa žrtvama Jasenovca.
Tu nije stao, niti ga je bilo moguće zaustaviti. Veli da dok nije došao na vlast niko nije smio ni pisnuti o Jasenovcu. Beogradom se tada upravljalo iz Zagreba, Dubrovnika, Rovinja jer su zbog ljetovanja u Hrvatskoj istoričari, umjetnici, političari i javne ličnosti okretali glave od ove “tabu teme”.
Zato Vučić neće na more, hoće u Jasenovac! Ima li ikoga u okruženju da mu skrene pažnju da je do infantilizma poistovjetio odlazak u najmonstruozniji koncentracioni logor u bivšoj Jugoslaviji sa provodom na plaži? Kakve crne veze ima Jasenovac sa njegovim odijumom prema ljetovanju u Hrvatskoj?
Predsjednik Srbije posebno se istakao pljunuvši u oči svima koji su uz teške žrtve porazili naciste, fašiste i domaće izdajnike. Prema Vučićevom tumačenju, komunisti su poslije Drugog svjetskog rata štitili i sklanjali ustaške zlikovce…
Zbog čega bi to radili bivši partizani iz Like, Potkozarja, Bosanke Krajine, Banije, ali i drugih mjesta u bivšoj Jugoslaviji? Pa gotovo da nema nikog od njih tko nije izgubio članove porodice u Jasenovcu ili na nekom drugom stratištu. Ako Vučić ne vjeruje Milovanu Đilasu kad opisuje odnos partizana prema ustašama u ratu, bar su mu dostupne arhive Udbe iz kojih može vidjeti na što je sve poratna vlast bila spremna u kažnjavanju tih zločinaca.
I da li je stvarno moguće da predsjednik Srbije izgovara kako je Jugoslavija – zemlja sa tolikim žrtvama i najvećim antifašističkim pokretom u Evropi tokom Drugog svjetskog rata – napravila spomen-područje Jasenovac u strahu od jevrejskih organizacija zbog sakrivanja odgovornih za genocid? Zar on jedini pod Titom nije učio da je tamo pobijeno 700.000 ljudi – prvenstveno Srba, ali i Jevreja, Roma, drugih antifašista? Pa i sam je indirektno priznao da je, slično milionima drugih, u organizaciji svoje škole išao u posjet Jasenovcu. Ima li Vučić imalo obraza kada pored živog Ivana Ivanjija i ono malo preteklih logoraša, uključujući i jasenovačke, kaže kako prije njega i Gage Antonijevića niko nije smio taknuti temu genocida nad Srbima u kvislinškoj NDH?
Da ne bude nesporazuma – uprkos svemu ovome i budućem političkom instrumentaliziranju, Vučić mora imati mogućnost da ode u Jasenovac. To za Srbe nije zabranjen grad. Na auto-putu Zagreb–Beograd jasno je označeno skretanje za memorijalni kompleks. Otvoren je svakog dana.
