img
Loader
Beograd, 20°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Nuspojave

Beleške jednog navijača

13. septembar 2017, 20:39 Teofil Pančić
Copied

Valjalo bi jednom i ovde naučiti lekciju da se svaka velika, sistemska laž plaća, pre ili kasnije

Nije da se žalim, ali nuspojavni kolumnista ne može ni košarkašku utakmicu da gleda kao sav normalan svet, nego mora da razmišlja o, što bi rekli pametni i knjiški ljudi, kultur-političkim implikacijama gledanja i navijanja, a sve u kontekstu „identitarnih politika“ i sličnih džidža-bidža. Muka duhu, kumašine! Eto, tako sam i ja pre neki dan, bacajući poglede ka televizoru tokom prenosa utakmice Rusija-Hrvatska na Evrobasketu, dumao o tome da za koga li sada navija jedan tipični „pošteni srpski patriota“? Za komšije Hrvate ili za braću Ruse? Dobro, reći ćete vi, pitanje ti je glupo, jasno je da se svaki pošteni patriota između (pravog) komšije i (tobožnjeg) brata uvek opredeljuje za ovog potonjeg! Brat ima niz komparativnih prednosti u odnosu na komšiju, od kojih je glavna ta da je brat, daj bože, negde daleko! I da o njemu možeš da fantaziraš šta hoćeš, a komšiju ionako predobro znaš, kao i on tebe.

Megjutoa, ne dam se ni ja tako lako. Nije li, ako ništa drugo, navijanje za Hrvatsku bilo u interesu našeg zamišljenog – a i te kako brojnog i sveprisutnog – „srpskog patriote“? Naime, Rusi su sada mašala jaki, Srbija je već izgubila od njih pre neki dan. Ako prođemo Italiju u sredu, eto nas u polufinalu verovatno protiv razgoropađenih Rusa; tja, zar nam ne bi bilo načelno lakše protiv ne baš ubedljive Hrvatske, zar ne bismo imali veće šanse? Osim toga, zar se svaki nadrkani Srbenda ne raduje najviše na svetu svakom srazu s „ustašama“ (a vredi i obrnuto, dakako)? Tako da je, okreni-obrni, navijanje za Rusiju protiv Hrvatske bilo de facto – navijanje protiv (razumno definisanog interesa) Srbije. Pa ipak, cenim da velika većina „ciljne grupe“ o kojoj govorim nije odolela… To vam je, po strani i navijanje i sport općenito, tipično za rudimentarni nacionalistički sentiment: on je sasvim nezavisan od bilo koje verzije opipljivog i merljivog interesa države i naroda na koje se poziva, čak može i otvoreno da ih minira ne bi li isterao svoje bez obzira na posledice.

I, šta je bilo na kraju? Hrvati su pomalo popišani otišli doma, a ovdašnji su zluradnici – ne govorim o društvenomrežnim anonimusima, jbš njih, nego o novinarima i sličnima – njihov su debakl prokomentarisali u stilu „tako vam i treba, i dalje vas zasluženo prati prokletstvo iz 1995“. O čemu se radi? Tada su (bronzani) hrvatski reprezentativci, na Evropskom prvenstvu u Atini, demonstrativno sišli sa pobedničkog postolja ne bi li tako izbegli da čuju intoniranje šampionske himne Hej, Sloveni, tada zvaničnog obeležja jedne, da se poslužim koštuničarskim diskursom, lažne države koja se samoprozvala SR Jugoslavija. Hrvatski su košarkaši izbojkotovali srpske i crnogorske kolege (samo četiri godine ranije mogli su igrati u zajedničkoj reprezentaciji; neki i jesu, uostalom) navodno po naređenju samog don Franciska Tuđmana, a ni dan-danas nisam u stanju da shvatim šta je bilo tačno i zvanično obrazloženje tog em ružnog i primitivnog, em nerazumnog čina. Naime, ako nekoga iz bilo kojeg (obično političkog) razloga bojkotuješ, onda ne igraš s njim na istom takmičenju; ako već igraš, onda ga „priznaješ“ sa svim što uz to ide, pa makar to bili i de facto uzurpirano ime i himna. Zašto uzurpirano? Zato što Srbija i Crna Gora ne mogu da budu Jugoslavija, kao što, na primer, Filip Švarm i ja ne možemo sami da budemo „nedeljnik Vreme“, pa da smo još ovoliki. Pametnome dosta.

Enivej, omiljeni „narativ“ naših kenjkavaca je da su Hrvati od tada kažnjeni presudom više pravde: sišli su s postolja na nedostojan način, i zato se nikada više nisu vratili na njega, pošto Hrvatska od tada nije ni primirisala nekoj medalji. Koliko mi je ta teorija simpatična kad dolazi iz hrvatskih izvora (jer je u tom slučaju samokritična), toliko mi je antipatična iz srpskih; praznoverna je u oba slučaja.

Ovde nije kraj našim i komšijskim „identitarnim zapletima“ oko Evrobasketa. Evo, koliko danas čitam zgrožene i vajkajuće naslove kako „nam“ (Srbiji) FIBA oduzima nešto što nam zasluženo pripada. Uf, kakva li je sad nepravda udarila ne već izmoreno srpsko nacionalno biće? Zavidljivci i dušmani ne priznaju Srbiji da je bila evropski šampion 1995, 1997 i 2001, ni evrobronzu iz 1999, kao ni svetska prvenstva iz 1998. i 2002, nego samo srebro iz 2009. Oh, zar je došlo do neke naknadne revizije rezultata?! Naravno da nije. Nego se sva narečena odličja, osvojena do 2006, ubrajaju na raboš u međuvremenu anihilirane SRJ, a ne Srbije. Ali, nije li to nepravedno? Pa, šta je bila ta SRJ nego manje-više pseudonim Srbije, koja je ionako činila dobrano preko devedeset odsto njene teritorije, stanovništva, resursa? Možda, ali nije FIBA prozvala Srbiju (i većim delom tek formalno Crnu Goru) SR Jugoslavijom, nego je to kretensko ime – kretensko jer nezasluženo, bezobrazno, pretenciozno, nevaspitano, suštinski ukradeno – nadenula sama sebi, voljom svog mudrog rukovodstva, za koje je Srbija deset i kusur godina uredno glasala. Valjalo bi jednom i ovde naučiti lekciju da se svaka velika, sistemska laž plaća, i da je lažno predstavljanje kažnjivo, na ovaj ili onaj način. Zato i u ovom simboličkom „kažnjavanju“ ima neke poetic justice, ne manje nego u hrvatskom slučaju.

Sve je to lepo, Pančiću, nego ne reče nam za koga si ti navijao gledajući onu tekmu? Bože, svašta: za Hrvatsku, naravno. I to iz dvostrukog motiva. Odmalena verno sledim dve navijačke premise: uvek navijam za naše, i uvek navijam protiv Sovjetskog Saveza.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Komentar
Viktor Rajić, dečak koji hekla, internet zvezda, daje intervju televiziji Nova
27.april 2026. Nemanja Rujević

Heklaj, Viktore, nek’ crknu dušmani!

Frustrirane budale na internetu nisu mogle da zaobiđu ni Viktora Mitića, dečaka od jedanaest godina koji hekla. To je vrli novi svet

Zajednička konferencija za novinare opozicionih poslanika

Pregled nedelje

24.april 2026. Filip Švarm

Šta će biti sa opozicijom – možda se ujedini

Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati  još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj

Nikola Selaković

Komentar

21.april 2026. Sonja Ćirić

Ko to može Selakovića da „povuče za Generalštab“

Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti

Pregled nedelje

17.april 2026. Filip Švarm

Šta je osvetlio plamen Jaćimovićevog autobusa

Kako se na vatri podmetnute paljevine ocrtala mafijaška priroda vlasti? I zbog čega ne prestaje režimska odmazda nad Milomirom Jaćimovićem

Peter Mađar, lider opozicione Tise, obraća se svojim glasačima u tamnom manitilu sa tamnom kravatom i belom košuljom

Komentar

13.april 2026. Andrej Ivanji

Kako je Peter Mađar pobedio Viktora Orbana

Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa

Komentar
Viktor Rajić, dečak koji hekla, internet zvezda, daje intervju televiziji Nova
Heklaj, Viktore, nek’ crknu dušmani!

Frustrirane budale na internetu nisu mogle da zaobiđu ni Viktora Mitića, dečaka od jedanaest godina koji hekla. To je vrli novi svet

Nemanja Rujević
Zajednička konferencija za novinare opozicionih poslanika

Pregled nedelje

Šta će biti sa opozicijom – možda se ujedini

Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati  još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj

Filip Švarm
Nikola Selaković

Komentar

Ko to može Selakovića da „povuče za Generalštab“

Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti

Sonja Ćirić
Vidi sve
Vreme 1842
Poslednje izdanje

Represija i dirigovana anarhija u Vučićevoj Srbiji

Koliko živ čovek može da podnese Pretplati se
Represija i dirigovana anarhija (III): Informerov rijaliti sa “dekom”, pozornikom i Vučićem

Združeni napad na zdrav razum

Paralele: Srbija i Mađarska

Borba za duše nagnute nadesno

Intervju: Srđan Dragojević, režiser i pisac

Pokažite kičmu, pokažite obraz

Roman

Poigravanje pravilima igre

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1842 22.04 2026.
Vreme 1840-1841 08.04 2026.
Vreme 1839 02.04 2026.
Vreme 1838 25.03 2026.
Vreme 1837 18.03 2026.
Vreme 1836 11.03 2026.
Vreme 1835 05.03 2026.
Vreme 1834 26.02 2026.
Vreme 1833 18.02 2026.
Vreme 1832 11.02 2026.
Vreme 1831 05.02 2026.
Vreme broj 1830 28.01 2026.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure